nO. 6
Y P O C FREE
winter 2010. SUBOTICA / SZABADKA
theme : uniform Ambalaža A megszokás átka Zaciglavanje Uniforma grada KimondoD már Prevazilaženje parizera
poetry Šatro elita Miš Disznómese Priča
artists Mihael Milunović Aleksandar Zaar Miomir Milić Goran Despotovski Igor Marinović Dr. Ojed Nikola Lučić Nikola Zaklan Dejan Košarčić Marija Kicušić Dejan Stojšić Damir Pavić - Septic Lea Vidaković Tijana Luković Ivona Medić Ivana Perić Aleksandar Topić Johanna Marcadé
prose Süket beszéd Iz sanovnika Tea citrommal Friens Fiends Brodski dnevnik kapetana Vargasa
drama hepiend ne stanuje ovde
essay Forme čitanja u svakodnevnoj praksi IVO ANDRIć I NESVODIVOST NA UNIFORMNO ART: Aleksandar Zaar
POD POKROVITELJSTVOM POKRAJINSKOG SEKRETARIJATA ZA KULTURU A TARTOMÁNYI KULTURÁLIS TITKÁRSÁG TÁMOGATÁSÁVAL
no.6
THEME
Ako se složimo da je politički pluralizam doveo do sazrevanja proleterijata u tzv. meku buržoaziju, odnosno u samo(za)dovoljnu rulju željnu i žednu sticanja materijalnih (ali i duhovnih!) dobara, moraćemo se složiti da je u tom procesu došlo do zamene suštine određenog koncepta za njegovo prosto pakovanje, to jest ambalažu. Ta ambalaža, na raznim poljima delovanja masovne kulture, ima različita svojstva. Primećujem da je jedno od najuočljivijih svojstava ambalaže njena uniformnost, to jest spremnost da se koristi uvek na isti način – kao sistem koji će od đubreta napraviti sadržaj. Dakle kao izmišljena nužnost koja će se nametnuti kao neophodan sastojak u životu svakog osvešćenog proletera – novoburžuja. Pođimo redom - od škola. Opšte društvene norme, stvorene zajedničkim delovanjem propagande, sujeverja i zakona, od malih učenika neće stvoriti znanja gladne jedinke koje će to znanje moći da upotrebe, već zavidne buržujčiće, večito praznih džepova, kojima će se (uprkos veronauci) novac i materijalna dobra nametnuti kao jedina kvalitetna ambalaža dobrog života. Time se najmlađa populacija vešto odmiče od suštine života i približava njegovom imitiranju, to jest njegovom pakovanju u razne simbole kojima su strana promišljanja i preispitivanja. Kada tako spremna i obučena jedinka zaplovi kompetitivnim vodama poslovne karijere i, zašto da ne, braka, jedino što možete da očekujete od nje je slepa želja za gomilanjem ličnog bogatstva čija će ambalaža (ona koju okolina primećuje) predstavljati sreću, blagostanje i iznad svega uspešnost. Uspeh će jedinku zamotati u najfiniji celofan ropstva koji će je čuvati od nasrtaja raznih slobodarskih gljivica koje, uprkos svemu, znaju da nabujaju tamo gde se najmanje očekuju. Konačno, kada životu dođe kraj, telo jedinke će se, uz plač najbližih, spakovati (na ovaj ili onaj način - a ne spaliti), nad njim će se odigrati ritual vrhunskog automatskog licemerja i, u zavisnosti od količine materijalnih dobara koje ostavlja za sobom, jedinka će pasti u zaborav. Strah od zaborava, tako svojstven ljudima upregnutim u guranje mašinerije, je vrsta novog straha – straha koji je bio nepoznat našim precima (onima koji još nisu otkrili čari ambalaže). U zbilja srećnom životu, strah od zaborava je nepoznat osećaj. Dakle, šta je ambalaža? Koji su to činioci koji od ambalaže prave vrednost? Zašto je ambalaža laž i obmana? Ambalaža je skup tehnika (ideologija, društvene norme, obrazovanje, propaganda) koje su izmišljene (sasvim
2
Ambalaza
slučajno, nenamerno - prosto su nastale kao proizvod novog doba i želje za efikasnim progresom) kako bi se jedinke držale u nekoj vrsti hibernacije koja je neophodna za funkcionisanje mašinerije. Ovde dolazimo do pitanja šta je mašinerija? Mašinerija je suština ovog sveta. Mašinerija je prodrla u sve sfere stvarnosti, ali i onostranosti (fizičke i metafizičke podjednako) i potpuno zavladala svetom. Njena amoralnost, tačnije izvanmoralnost, ne obavezuje je na bilo kakve kompromise sa ljudskom vrstom. Kao takva, sposobna je da se samostalno kreće kroz vreme i prostor, lažno nagrađujući svoje poslužitelje (nas) lepo upakovanim proizvodima sreće, zabave, umetnosti itd. Prostor u kome živimo je teritorija mašinerije. Izvan nje(ga) ne postoji ništa. Jedan od najbitnijih činilaca ambalaže (to jest njene snage i značaja) je dizajn. Dizajn je, slobodno mogu da kažem, najpodlija alatka kojom se jedinke drže u duhovnom ropstvu. Potpuno nepotreban i suvišan u uslovima istinske slobode, dizajn je svoj procvat doživeo upravo u vreme masovnog pakovanja stvari. Ovde ne mislim samo na pakovanje proizvoda široke potrošnje, već i na pakovanje raznih koncepata koji će ljudskom društvu stvarati privid delovanja izvan mašinerije (civilni sektor i tzv. aktivistički krug). Dizajn udružen s propagandom i potpomognut masovnom zabavom (televizija, film, književnost...) stvara nepremostivi ponor ljudske propasti. Taj ponor je toliko dubok da je postao svet za sebe. Drugi važan činilac ambalaže je kapital. O njemu znamo sve, o njemu je rečeno dosta, njegovo zlo je poznato. U svetu koji je sve vrednosti pretvorio u novac, čak i odbačena ambalaža ima vrednost. Ona se ogleda u daljoj reciklaži ambalaže od koje će se proizvesti nova. To važi kako za kese tako i za kulturno-umetničke sadržaje kojima se zasipaju zaposlene jedinke. Treći činilac ambalaže smo mi, jer smo i sami oblikovani na istim temeljima. Naše znanje, mišljenje, pogled na svet nisu ništa drugo do dobro ili loše (poželjno ili nepoželjno, u zavisnosti od političke i društvene klime) upakovane stvari. Naša stremljenja ne izlaze iz okvira mašinerije i mi se, hteli to ili ne, služimo raspoloživim alatkama. Naši snovi i svest su uslovljeni mračnom stvarnošću – oni nisu ništa drugo do želja za novom vrstom ambalaže. Ambalaže koja će sakriti veliku prazninu u kojoj nečujno vrištimo. Dakle, ovde baratamo lažima. Međutim, bez tih laži mi sebe osuđujemo na smrt, a u uslovima današnje proizvodnje
www.fokus-su.rs
i potrošnje – smrt je neprihvatljiva kategorija. Sve živi i mora da živi bez prestanka. Čarobni krug keltskog neprekinutog čvora (tako živopisno oslikanog u konceptu reciklaže) je naš novi krst. Krst koji je i sâm ambalaža za određenu, vrlo poznatu, laž i obmanu. Krećemo se u toj ravni – besmrtnog delovanja mašinerije koja nas obasipa novim (i boljim!) konceptima ambalaže koja nas svaki dan uverava da naš život nije kesa. Zoran Trklja * Tekst je dozvolom autora preuzet iz beogradskog časopisa LICEULICE.
Uniforma Posmatrajući stari dedin šešir iz ranih 40-tih godina, vidim sliku otmenog, „uniformisanog” čoveka u sivom mantilu... Taj šešir koji je sada pun prašine, nekada je predstavljao modni trend. I kada kažem „uniformisanog”, mislim na celu generaciju ljudi iz tog perioda, tada, kada su svi bili nekako isti, a svet potpuno drugačiji od ovog u kome sada živimo... Ovo je 21. vek, i svako može sebi da skroji svoju uniformu. A šta je uniformisanost? Biti isti kao svi drugi ili se pretvarati da si takav? Da li je policajac u svojoj uniformi neko zaista častan i dostojan? Lekar, u svom belom mantilu, neko ko zaista može i mora da nam spase život? Odelo ne čini čoveka, ali ga svakako prikazuje. Da li je uniforma nastala sa namerom da sakrije deo nas, iskaže određeni čin ili naprosto napravi razliku između „ovih” i „onih”...? I da li su uvek osuđivani i neshvaćeni bili oni koji su odbijali da budu isti kao i svi drugi, uniformisani? Da, jesu... Elem, s obzirom da je ovo 2010. godina i da je sada već „sve dozvoljeno”, prihvaćeno, imamo puno pravo da odbacimo trend „uniformisanosti”, kreiramo neke, svoje kombinacije, drugačije, interesantnije, provokativnije... Kao većina ljudi, presvlačim i ja nekoliko uniformi u toku dana... jednom poslovne žene, drugi put sportistkinje koja se vraća sa treninga ili pak domaćice sa keceljom... Ali, na kraju, sve sam to samo ja. Silvia Sabo
A megszokAs Atka
THEME
Malacka minden reggel ha felkelt, kiszopta a tejet cumisüvegéből, nagy műgonddal magáratekerte a törölközőt, berakott mindent egy vászontáskába és megindult strandolni. A strandig levezető út keskeny volt, két oldalán a házak megszokottan pattintották a levegőbe malacka vaskos lábai által ütött viszhangot,ahogy lépegetett: trapp, trapp, trapp. A hétköznapok uniformisán, a napi teendőkön nem látott okot változtatni, talán mert félt is egy kicsit, talán bele sem gondolt, talán így a legjobb. Követte megszokott napirendjét ahogy trappolt le a strandra, derekára tekert törölközőben. Élvezte amikor a nap belehelte barnasággal a bőrét, és élvezte a tenger friss, sós illatát, ami eloszlatta azt a csekély zűrt a fejében ami néha betüremkedett. Egy reggelen borongós időre ébredt,de csak halkan szösszentett egyet ki az ablakon, kifújta kételyét, és a vászontáskával a hátán indult is mindennapi túrájára. A tenger aznap termetes hullámokkal verte a parti sziklákat. Malacka megérintette a vizet a patájával, számolt egyet magában, és rátukmálta véleményét a természetre: az idő és a víz strandolásra megfelelő. Hirtelen csobbant a vízbe, gyorsan mozgatta két mellső lábát, mígnem egy hullám föléje gördült, és olyan erővel zubogott rá, hogy a mélybe merült. Két csinos orrlyukán úgy áramlott be a víz, hogy nem tehetett mást, lenyelte, de aztán úgy érezte a gyomra hirtelen meghasad és a folyadék a tüdejébe szűrődik át. Csendesen, úgy, hogy senki sem lássa, kapálózva vívta haláltusáját. Úgy érezte csontjai telítődnek vízzel, majd elnehezülnek. Gombszemét iszonyatosan marta a só, gondolatai mintha nem is lettek volna, majd végtagjai lasssan elernyedtek, és Malacka a napi programjába egyáltalán nem illően meghalt. 3 méterrel a tenger felszíne alatt hullajtotta le személyre szabott uniformisát. * * * A halászok kora hajnalban hatalmas hálókkal járták a tengert: egy helyi étteremnek szállítottak tintahalat, kardhalat és rákokat. Ahogy a víz alatt megtelt a háló, az úszóbólya rándult egy nagyot, majd két halász fölvontatta a hajó fedélzetére és ott kiömlesztették a tartalmát. Nagyobbacska ciszternákba különítették el a halakat, fajtájuk szerint, mígnem az egyik halász valami halvány rózsaszín derengést vett észre. Lerugdosták róla a tintahalakat egy locsolótömlővel ráspricceltek, így a derengés körvonalat nyert, és egy hason fekvő puffadt testet láttak a hajó padlóján. Két izmosabb halász arccal az ég felé gördítette. Néhány végtelennek tűnő másodperc elteltével megszólalt a magasabbik: „Nézd má’ egy disznó!” Mire a másik: „Szerinted beszámítják?” Hernyák Zsóka
no.6
Zaciglavanje Šetao sam ulicom, kao i svaki dan, vršeći trivijalne radnje koje sačinjavaju život. Omražene radnje svakome ko poseduje nagon da stvara lepotu. Odzvanjala mi je tema uniforme u ušima i sagledavao sam razne uglove percipiranja uniformisanja. Izbio mi je osmeh na lice kada sam se setio stereotipnih fantazija, a bora kada sam uvideo snagu uniforme u pogledu razdvajanja. Na koliko načina je moguće sebe uniformisati? Bezbroj! Neću da se osvrćem toliko na javne ustanove i njihove uniforme, koliko na socijalno konstruisane uniforme. Pripadanje nekoj zajednici, bila ona crvena ili plava (ne želim da prozivam u tekstu određena politička, nacionalna i seksualna opredeljenja; mada su, uopšteno uzev, ona ključna u mojim zaključcima), postaje umirujuća stvar za pojedinca, koji tako dobija sigurnost, „leđa”. Mora da se pridržava određenih pravila (molim vas, nemojte generalizovati i stavljati bilo koju zajednicu u reon apsolutnog, jer je promena konstantna). Uvideo sam da je zajednica uniforma koju pojedinac kreira za sebe - uz izjave: ja sam crven, ja sam plav, a ja crn - veoma opasna, jer kreira ciglu, odnosno ograničava. Vraćam se na pređašnju zagradu: ako tvrdimo da je nešto apsolutno, onda tvrdimo da smo sami apsolutni; što sugeriše da kroz životni istorijat nikada nećemo promeniti stav, omiljenu boju ili bilo koji drugi deo naše ličnosti; što stoji kao pogrešna tvrdnja. Svakodnevnim ponavljanjem istih, trivijalnih radnji, mi, u stvari, dajemo prostora za promenu (nemoguće je apsolutno kopirati istu radnju). Svesni ovoga (pitam se?), mi i dalje biramo uniformu i zastavu, a taj odabir nas ograničava u komunikaciji - ne dopuštamo sebi da prevaziđemo nečiju boju, postavljamo druge naspram nas i zbog lične boje ugrožavamo tuđu jer je naša ugrožena. Onda se klasifikujemo na drugi način i stavimo još jednu ciglu, zatim još jednu, zatim još jednu. Ograničimo kretanje, izgubimo motivaciju za pokretom jer je zid ono što nas čini sigurnim. Kreiramo istorijske idole koje oslikavamo na svakoj cigli i gledamo u soc kako bismo opravdali prošlost koja treba da kreira našu budućnost. Dolazi do
raskoraka u suviše skučenom prostoru, atrofira nam um koji je neograničen (neuniformisan po rođenju, bar ne od nas samih), učaurimo se, ne dopuštamo sebi da istražimo nove poljane, postajemo slepci. Gledamo druge uniforme i kritikujemo kroj, a znamo da je konac koji održava uniformu jednako upotrebljen. Sedeo sam iscrpljen mislima o zlobi uniformisanosti (nekada je napornije sagledati uglove i finese nekog problema od dizanja tegova ceo dan) na terasi, u ruci mi je bila Gospođa Dalovej, pripremao sam se da uronim u magični svet opasne gospođe Vulf. Teret koji sam poneo na putovanje kroz stranice misli bio je pretežak, stoga sam morao da stanem. Dunuo je vetar. Mirisao je na suncem obasjan jesenji dan. Toplota zraka je zapekla moju izbledelu kožu, osetio sam vlasi kose kako se pomeraju i video trsku na jezeru u slikama bauljajuće imaginacije. Dah je ušao u moja pluća i krenula je suza. Osetio sam život. Jedan momenat u kojem sam bio razgolićen pred silinom prirode, bez misli, bez kroja, samo ja sa svojim čulima. Katarzis! Shvatio sam da moram uzeti čekić i eliminisati cigle koje sprečavaju iritatore moje duše da dopru do nje. Moram uspavati ego koji kreiraju uniforme. Moram dopustiti sebi da lutam i gledam stvari izvan binarnog sistema prihvaćenosti. Kako? Nisam maestralni kuvar i ne mogu da dam recept, jer bi to bila cigla i kršilo bi se sa onim o čemu govorim. Treba uvideti opasnost dogme. Treba uvideti opasnost u terminima koje koristimo kao prideve pri opisu sebe/drugog. Vratiću se samo na trivijalno. Ne želimo da vršimo radnje koje karakterišu neku opštu „svakodnevicu”. Odbijam da živim trivijalnim životom. Šta dobiješ kada kreneš da živiš netrivijalnim životom? Novu trivijalnost. Prosto ne treba teretiti um. Treba pokušati razbiti što više cigala. Uvideti da je princip konstrukcije upotrebljen na isti način za svaku i prevazići je, poštovati kroj svake osobe koja ne želi da nosi tvoju marku. Dejan Matlak
ART: Mihael Milunović
www.fokus-su.rs
3
no.6
THEME
So long, teens, hello, Misfits!
Az uniformis? Az az angol nyelv kötelező ismerete. Az a gay-parádé, többek között, Moszkva ellenállt megszervezésének többször, így a nemzetközi közöség súlyosan megbírságolta. Az uniformis? Az a Codex Alimentarius, melynek értelmében nemsokára minden vetőmag génmanipulált kell, hogy legyen, s a szupermarketek polcaira hamarosan nem kerülhet többé olyan áru, amely igazi vitaminokat ill. nutricós elemeket, tehát teljes tápértékű anyagokat tartalmaz. Az uniformis? A Codex Durex (Laibach) értelmében (Here comes Singularity – Killing Joke – Absolute Dissent, 2010.) a populációt minél alacsonyabb szinten kell tartani. Sőt, tanácsos lenne a Föld populációját (Georgia Guidestone) 500 milliósra csökkenteni hamarosan, s azon a szinten tartani. Elnézést, én az Istentől a Jó Könyvben más parancsolatot kaptam, így hangzik: Szaporodjatok, és töltsétek be a földet! Az ÉN uniformisom az F.25, büszkén viselem. ”Ovde je lud, ko istinu govori” ( Cane-Partibrejkers). Az uniformis? Az a fluor (méreg) a vízben és az aszpartam (idegméreg) a rágógumiban. Az uniformis? Az a közízlés-manipulálás terméke. Az a Gangstas of the Industry (Boo-Yaa T.R.I.B.E, ” the problem is you’re just as hard as your hype, but what about the streets?”), a lemezeiken engedményeket tevő plasztikbandek és -zenék, s maga a kompromissszumokra hajlandó bitch-logika, a mainstream-trendekbe beilleszkedő, ill. az azt segítő-alakító-építő Lilly Allenek, a tennkurvatermékek világa. Bocsánat, nem gondoltam volna, hogy a lassan 4 éves lányom egy olyan világban nől fel, amelyben az anyukája a szóban forgó előadó Fuck You c. „slágerére” hajbókol, amelyben a refrénszöveg: ”we hate what you do and we hate your whole crew, so please don’t stay in touch.”, s amelynek azonkívül, hogy a termék, ill. énekesnő közli, hogy útálja a nem-melegeket, semmilyen társadalmi mondanivalója nincs. S a legszörnyűbb az, hogy maga az anyuka sem gondolta volna, ő egyszerűen „beilleszkedett”. Ez nem egyöntetűség. Az uniformis?Az az övtáska, régen a hosszú bőrkabát, mindegy, hogy ÁVÓs, vagy náci. Lényeg, hogy a mindenkori Hatalom kiszolgálója, seggnyalója és súlyos keze, karma. Az uniformis? Az a Delije vs. Grobari. Az a szlovákok vs. magyarok. Az a csetnikek vs. europperek. Az a népnemzeti-kurucok vs. ausztro-labancok. Az uniformis? Az az eurokrém egyéves kortól fogva. Az uniformis? Az a Disney, amelynek Egyiptom hercegében a piramisokat a rabszolgák építik szorgosan, hatalmas bambuszállványokon. Az uniformis a közhülyítés, az uniformis az általános iskola. Miket tanultunk ott?! Nézd végig az akkori történelemkönyveket, ma egyetlen szavuk sem érvényes! Mi a Kor Uniformisa? A butaság. A tunya butaság. (Robert Bloch: „a butaság annyira általánossá vált, hogy a kontroll teljesen fölösleges”) A készen-kapom-így-a-jó. A piac. A cápa-leszek-magam-is, mert máshogy nem megy. Az uniformis a Kérdések hiánya. Pontosabban: a Miért? kérdés hiánya. És, persze, a Windows és a kompi.
4
MOJA UNIFORMA I Uniforma svaka ima/ lepo da stoji Uniforma svakom ima/ perfektno i potaman da stoji Jerbo pobijene neistomišljenike Bogonezajazno (ne) treba da broji Niti/ ne daj bože/ da ih se boji I svaka uniforma/ još jednu vrlinu/ ima da ima: Da oblik i boju/ ma koje ideologije S lakoćom da prima.
MOJA UNIFORMA II Panteistički šlem - lovorov venac i venac od ružinog trnja Košulja - derviška/ sufistička/ Haljina - budističkih monaha, jarkonarančasta Pantalone - crne, ortodoksnih, hasidskih Jevreja Čizme - od meke kože, indijanske (kakve m Ii H je već dobri Manit Uu Delio)
UNIFORMA GRADA su njegovi žitelji. Uniforma Subotice nalik je napadačima ili braniteljima Staljingrada. Zgužvane, slepljene od sasušene krvi, blatnjave, smrznute, ružne... Mladi koji nisu pobegli ispod beznadežne senke Varoškog tornja/ kad je za to još bilo mogućnosti, sad je kasno - za sve je i za svakog kasno, ma o čemu se radilo/ nemaju svoju muziku, svoje slikarstvo, svoju književnost, čak ni uspomene. Uspomene iz doba 90-tih nisu uspomene, to su more. Galerije su se pozatvarale, slikari su postali zanatlije po narudžbi ili dizajneri, bendovi sviraju turbo-folk, tehno i hard-rok i rok-bluz obrade 70-tih godina kada još nisu bili ni rođeni. I to po jednomdva kafića koji su pred prodajom ili zatvaranjem zbog nelikvidnosti. A grad koji je iz istog razloga iz kojeg su ukinuti tramvaji, ukinuo i izdavačku delatnost, nema pisce jer nema ti isti gde da objavljuju, odnosno ko da im izdaje knjige. To, međutim, nije razlog zašto se ovdašnje umetničke veličine svugde drugde vrednuju, samo ne u beznadežnom nam Mariatereziopolisu. To je za jednu socio-psihopatološku studiju. Sombor, recimo, ima čak dve izdavačke kuće, Pančevo takođe, ima čak i Kanjiža. Izuzetno plodnu i ukusno vođenu.
Ostali muzičari, koji su do pre par godina živeli na sjajnoj plati kao profesionalni zabavljači u skupim restoranima, isterani su od strane „muzičara” koji se tako samoproklamiraju, ničim izazvano, jer tek prave buku, menjaju jednu istovetnu numeru za drugom i skakuću omamljeni ekstazijem i energetskim napicima, i odazivaju se (ma, dođu i kada ih niko ne zove) na ime „DJ”ovi. Oni „stvaraju” PROJEKTE, ta šta bi drugo, sve same arhitekte i građevinski tehničari, ljubi ih mama projektantska, ono što se zove tehno, hiphop i slično(sti)... Oni su umetnici, stvaraoci. Ali za razliku od nas, žgadije beznadežne i dece odrastale kasnih 60-tih i 70-tih - ovi su navatirani lovom, jer umeju iskoristiti tuđu naivnost i nemaju skrupula. Otkud im. To su deca „rodoljubivih” 90-ih... Jedini autentični stanovnici Subotice su besposličari i nezaposleni, alkoholičari i žicari para za čisti alkohol, vutru i cigarete, romski prosjaci. Oni su već odavna okupirali središte i beznadežno srce grada, pojeli mu dušu, onog momenta kada su spustili nogu na kolosek subotičke Železničke stanice. Istinski stanovnici Subotice, prave uniforme ali i naličja grada, silne su horde malih Vasa kojih će biti sve više kako vreme puzi, sve neumitnije i neumitnije, a oni s apsolutnom ravnodušnošću prose cigaretu, u stvari jedino iskreno želeći da se bace pod koji voz, da ih bace, pod ma koji, jer im je sve svejedno, svega dosta, obećanja, budućnosti, svetle, mračne ili sive, neizvesne, izvesne ili ma kakve, jer su preslabi da to sami učine. Pozorišne predstave izuzev onih koje sjajno (g)radi „Kosztolányi Színház” održavaju se u prostorima koji nisu za to namenjeni, jer grad nema Pozorište. Grad nema ni kulturu kakvu (nije još) zaslužio, jer nema ni dugoobećavani Kulturni centar. On bi morao postojati tamo gde i Pozorište. Pošto novog Pozorišta nikada neće biti, neće biti ni Kulturnog centra, ako ga i bude, na njegovom čelu biće isti mladi japiji koji i do sada drže sve konce grada u svojim rukama, a dotle će gradski oci i vlast ponovo da se promene, pa će da se rode opet neki novi prioriteti, neke nove obilaznice, novi zatvoreni bazeni, nova pozorišta, novi PROJEKTI, nove pare će se iznaći za stare ceremonije, kako to pevaše stari, dobri Leonard Koen: „Nove halje za stare zablude”... Ostali deo uniforme grada čine „blizlismeni” raznih dijalekata, rasa, fela, sorti i boja, koji kahvenišu po baštama diljem Korzoa i Engelsove, od 10 pre, do 18 sati popodne, ispijajući hektolitre kahva i mineralnih voda s limunom /„na crtu”, razumIJE se!!!/, dogovaraju nove PROJEKTE, i već pomenuti prosjaci i aktualne i potencijalne ruine od samoubica i ovisnika koji su se zabunkerisali po klupama u središtu grada. Uniforma Subotice je kao ona Staljingrada. Ali Staljingrad je opstao. Robert Tili
Kubát Gábriel
www.fokus-su.rs
THEME
A scampi chips - uniformis sikolya Temeswarer Blut bosszúsan szétrágott egy Fisherman’s Friend pepermintet a nézőtér biztonságos homályában. Lilith, aki perspektívatágítás címén rábeszélte, nézzék meg ezt az etno dance theatre-profilú előadást, ezúttal mélységesen melléfogott. Lilith (aki kikérte magának, hogy így szólítsa, noha T.B. elég nyersen rákérdezett, akkor meg miféle feminista, s magában azért továbbra is következetesen így nevezte) szemmel láthatóan élvezte a produkciót. Noha mindketten vén rókák ilyen téren, s a profiként beharangozott előadás letgadhatatlanul fél-amatőrnek bizonyult. Pedig ez a különc, regresszoterápiára, csoportszexre, Bachra, Mangára egyaránt nyitott nő, aki énjét tetszés szerint használható, majd eldobható csomagolásként váltogatta – kiváltva ezzel a férfi csodálatát – nemcsak bonyolult átláthatatlansága, kitűnő szimata miatt is imponált T.B.-nek. Miután a negyedik cukorkát is elrágta, T.B. csöndben dühöngött Lilith arrogáns rábeszélő-képességén. „Fos.” A táncetűdökből lazán összeszőtt (mégis széteső, még véletlenül sem koherens egész) előadásban azonban akadt egy, egyetlenegy rövid rész, ami miatt T.B. végül feladta lelki sündisznóállását. Három férfi, valahol a havasokban - természetesen stilizálva – depressziózott, etno-kesergett, „férfimódra” hisztizett, aztán ál-berúgott, arra alludálva a végén, lehet, hogy le is vetették magukat a magasból. „Na végre valami, ami belefér a személyiségprofilomba”morfondírozott T.B., és – noha a további táncetűdök épp olyan csapnivalóknak bizonyultak, mint az előzőek - már hálás volt Lilith gátlástalan rámenősségéért. „Igen…Valahol a picsában, három írástudatlan, idióta vademberrel, akiknek lehetőleg a nyelvét sem értem és viszont… ordítani, üvölteni, fasza, ezt talán még ők is integrálnák, dacára a kulturális kódjaink különbözőségeinek… szinte soha nem iszom, legfeljebb valami szpeslt, ami egyszerűen nem arra való, hogy berúgjon tőle az ember, de ezekkel… igen… a legrohadtabb, legócskább kerítésszaggató pálinkából egy liternyit, amikor már üvölteni, sírni is szabad… biztosan beledöglenék, a maximumom egy-két 0,03 cl whisky, martini vagy valami hasonló, dupla jéggel szelídítve, esetleg koktélban… de miért ne rúghatnék be legalább egyszer, egyetlen egyszer ott a búsban, ahol a havon kívül legfeljebb varjúkárogás fogadhat… vazzeg, módosult tudatállapotban szélesre tárul a kvantumtér, talán még természetfeletti lényekké is modifikálódhatnánk…hullarészegen, etno-szellemlovasként üvöltve vágtázni az érdes levegőrétegek közt, szabadon, vazzeg… talán, egyszer, egyetlenegyszer ebben a kurva kibaszott életben megengedhetem magamnak ezt a luxust…. ha nem lenne visszaút, akkor is piszkosul megérné.” Elkomorult. „Legalábbis merem remélni.” Kigyúltak a nézőteret megvilágító neoncsövek. T.B. felsegítette Lilithre az extravagáns, definiálhatatlan ruhadarabot, amit a kabát és a többi textilréteg között épp viselt (hiába, hűvös van odakinn). A nő felajánlott egy felkapott éttermet, s noha T.B.-t mélységesen irritálta, hogy folyton Lilith fizet, rábólintott. - Boy-Toy vagy, szívem – Mondta egy sokat tapasztalt
barátnője Lilith kapcsán. – Csak nem egészen értem, mit eszik rajtad ennyire feltűnően, és főleg mi a fenét akar valójában…Vigyázz magadra. Nem viccelek. Az étteremben csak turkált a rafinált görög salátakompozícióban. Nemcsak az előadásról, hanem az égvilágon semmiről sem kívánt eszmecserét folytatni, fecsegni. Tökéletesen védtelennek érezte magát, minha repedések támadtak volna a szkafanderén, a kissé bizarr, de számára fontos Lilith (aki, szisztematikusan kikérte magának ezt a becézést) akaratlanul is belekotnyeleskedik az aurájába, így aztán fejfájásra hivatkozva elbúcsúzott az ezúttal fémes csillogású sminket viselő, derűsen csevegő, de második rápillantásra betört ablaküveg-tekintetű nőtől, és kilépett a harapható, a szennyeződés-mentesség illúzióját keltő gyönyörbe, amire, Handket idézve, a „csömör-polka”szóösszetétel volna a legmegfelelőbb… persze Nakonxipánnal, Akirával vegyítve. Természetesen akadt nála némi készpénz (az előadást is Lilith finanszírozta), így maga sem tudja miért, éhes az biztosan nem volt, benyitott a legközelebbi kínai étterembe. Banális furcsaságokat rendelt, olyasmiket, amiket eddig orient-étteremben még soha, de azokban is, a semmibe bámulva, csak turkált. Rohadtul éhes volt, de maga sem tudta, pontosan mire. (Persze lelki szemei előtt, a legváltozatosabb kameramozgásokal, különféle plánokban, szűrőkkel azonnal meg-megjelelent Kafka Éhezőművész-linkje, amit sietve elhessegetett, mint egy döglegyet…pedig Gregor Samsa-szenzibilitásúnak nevezték, ami ellen soha nem tiltakozott….) Az egyik műanyag csészére révedve, melyből azért néhány falatot mégis csak elrágcsált, majd a szemközti tükörben saját hullaarcát szemrevételezve, valahonnan a bizonytalan, száműzött mélyből beugrott neki egy, a „figyelemreméltó” címkéhez kapcsolt francia filmcím: „A selyem sikolya.” Majd egy másik edényre tévedt a pillantása, a vegyszerekkel itt-ott kékre, liliára színezett, különben natúrszín ropogtatnivalókkal: „Vagy a scampi chipsé?” A foszladozó, halott arccal farkasszemet nézve, melyről tökéletesen világos volt, a sajátja, önironizálásba kezdett, noha persze nem tudta és már nem is akarta magát becsapni, szimpla vádekezési mechanizmus az egész, semmi egyéb: „Suttogások, sikolyok...hehe, huncut...persze szénizotópok kreálta hang- és érzés-effektusokként...már nemcsak Bergman vagy Tarkovszkij, Max von Sydow is rég légpárnás gyorsvonaton lebzsel, Zentropában, amint jégkalapácsot „alkalmazva” felváltva üvöltik, hehe, hogy: „Beszélj, te szív!....Why not?....Blue Eyed Pop..Nagyonkék….az, huncutom…annyira kék, és selyem, nem bársony, hogy még a dugás is belefér….” Rágyújtott és rendelt egy hosszú presszókávét, szűzen (ez általában megnyugtatta). Ezúttal sikertelenül. Az alkosz-szuicid táncetűd, mely egy Tarot-kártyára emlékeztette, makacsul vissza-visszatért, kísértette, mint valami nyugalmat nem lelő halott. „Echte Rural….de csontig hatol a rohadék, annyi szent.”
no.6
A szemközti tükörben a tulajdon, oszlásnak induló szörnyarcára meredt. „Ezt kezelni kell.” Bement a mosdóba, és, noha biztos volt benne, bekamerázták, hisz már rég minden bekamerázott, nem zavartatta magát: előkapart egy 16 GB-os USB-csatlakozót, és a szívébe döfte. Egy villanásnyira kövér csöppekben alázúduló pinkszín festékréteg lövellt a tudatába, mintha a lehető legjobb flash lenne….De csak egy pillanat erejéig. „Hiába, 16 GB kevés.” Egyre feszültebbé vált, gyorsan fizetett a szilikonos Barbie-felszolgálónőnek, és úgy tett, mintha nem észlelné a kínai tulaj furcsán fürkésző tekintetét. Ismét kilépett, és bevetette magát a jól ismert környékre. A lakótömbök, bankok, hasonlók csodálatosan szabályos vagy különc, mértani pontosságú vonalai (melyekről a tulajdon vonalkódja jutott mindig eszébe), ez a pislogó, villogó, konstans fényekből összeálló hazaszurrogátum szinte mindig boldogsággal töltötte el. Imádta ezt a Zeitgeist-összképet, ha kellett, szelektíven darabokat hasítva ki belőle, szinte szakrálisan vonzódott egy-egy szebb, vagy extravagánsabb épülethez, a mindig, de főként csapadékos időben teljességgel érvényesülő fényvisszaverődésekhez, amit, akármekkora nonszensz baromság volt, mégis hologramok tördelte, ütköző bozonokkal, protonokkal telített lézer-interferenciának becézett magában. „Heimat,vazzeg, haza a magasban, digitalizálva, remixelve, de szerethetőn.” A várt, megszokott, szerelemként is definiálható öröm azonban ezúttal elmaradt. Temeswarer Blut olyan szögletes, fura mozdulatokkal „sétált”, mint egy humanoid gépzongora. Tudta, zűrös a szoftvere, józanul gondolkodó lény lecserélné, azt is tudta perverzió, ha nem teszi meg, de mégsem akaródzott neki. Már rég fulladozott a szkafanderében, noha rég evidens volt számára: ha levetné, nemhogy arc, de bőr, izmok, csontok sem bukkannának elő. „Szellemlovasként, áttetszőn, sólyomszárnyakkal, üvöltve, vágtázva, hullarészegen…vazzeg.” Ezúttal egy rég elfeledett, az önakasztást a gyakorlatba átültető néhai haverjának – most már tudta, talán az egyetlen őszinte – mondata úszott be a nyúltagyába: „Az élet lehetetlen, vagy mégsem?” Önmaga számára is váratlanul felordított, pedig szorult belé némi ráció. Ha bárkit is érdekelne egy magában üvöltöző pasas (persze tisztában volt azzal is, hogy amíg nem támad meg senkit, a kutyát sem; akkor is legfeljebb csak annyira, hogy egy időre kivonják a forgalomból. „Equus!” Lihegve, fulladozva, jeges verítékkel a műbőrbevonatán rohant végig a kerékpárosoknak fenntartott járdacsíkon, mintha üldöznék. Megpróbált megállni, racionálisan viselkedni, tudta, marhaságot csinál, de nem ment: Ha választ nem is talált rá, hiába kereste görcsös igyekezettel, csak a lila, kék scampi chips vagy az USBemócsatlakozó, a sérült öltöny-szkafandere, a selyem széttéphetetlen sikolyai kavarogtak benne-körülötte,de zsigerből,reszketve érezte, rohannia, menekülnie kell. Jódal Kálmán
ART: Aleksandar Zaar
www.fokus-su.rs
5
no.6
THEME
Istorija je učiteljica života! Pa, najpre da vidimo šta ona kaže po pitanju oblačenja? Većina grčkih autora pominje hidžab, govori se da je Penelopa, žena itačkog kralja Odiseja, pokrivala glavu. Žene u Tebi su nosile posebnu vrstu pokrivača za glavu sa dva otvora za oči za gledanje. Spartanske kćeri su se pokrivale odmah nakon udaje. Na sačuvanim crtežima vidimo da su žene u Sparti pokrivale glavu, ali ne i lice, a kada su izlazile napolje, žene i devojke su nosile ogrtač. I žene u arijskoj religiji su se pokrivale. Da bi sačuvale reputaciju povlašćenog sloja i ogradile se od običnih žena i pripadnica četvrte klase, ugledne Persijanke su pokrivale svoje lice i puštale kosu. Izgleda da obične žene nisu nosile dugu kosu, moguće zbog toga što im je dugačka kosa smetala pri radu. Duga kosa je bila osobenost žena iz visokog društva, kao i pokrivanje koje je bilo specifično za žene velikaša. Stupanjem islama na tlo Irana, pa sve do trenutka kada je taj običaj ukinut, pokrivanje žena je kao nacionalni običaj ušao u red verskih običaja i postao opšte obeležje svih slojeva. Primer Japana: pre perioda 1860 - 1870. većina stanovnika Japana je nosila jednu vrstu tradicionalne nošnje, poznatiju kao kimono, koja se sastojala od dugačke i široke košulje sa trakom koja se vezuje oko pojasa. Brojni slojevi kimona od pamuka i svile čuvali su toplotu... Pripadnici srednjeg staleža uglavnom su nosili kimono od pamuka ili konca, a imućniji svet svileni kimono. Do tog vremena u Japanu se nisu proizvodile vunene tkanine, i Japanci nisu znali za njih. Prva grupa koja je počela da podražava zapadnjačku odeću bili su oficiri, osoblje nekih vojnih jedinica i mornarice koji su svoje odelo prekopirali po modelu uniformi engleskih mornara stacioniranih u Jokohami. Najvažniji događaj u novijoj istoriji Japana bile su političke promene iz 1868. godine, koje su pomogle učvršćenju snažnog centralističkog režima koji je želeo da se obračuna sa feudalizmom. Ovaj režim je pokazivao sklonost ka oponašanju zapadnjačkih metoda i ekonomskom razvoju, a u pogledu kulture odevanja, politika nove vlasti bila je više nego očigledna. Kada je vojvoda od Edinburga 1869. godine posetio Japan, carski dvor ga je dočekao odeven u oficijelnu zapadnjačku odeću. Godine 1870. pitomci mornaričke akademije dobili su naređenje da obuku engleske uniforme, a u isto vreme pitomci vojne akademije su nosili francuske uniforme. Uniforma čuvara javnog reda i poštara pretrpela je promene 1871. godine, a sledeće godine i uniforma železničara. Godine 1871. između ministara vlade i članova vrhovnog suda izbila je žustra polemika po pitanju da li najviši činovnici glavnog i drugih većih gradova treba da nose japansko ili zapadnjačko odelo, iz koje su kao pobednici izašli pobornici Zapada. Iste godine, dvor je pravosuđu izdao pisani nalog kojim se ukida tradicionalna odeća, ženskog i ne-japanskog izraza, a od zaposlenih u administraciji i pravosuđu se zahteva da oblače zapadnjačko odelo koje je pogodnije za rad. Prvi otpor takvoj politici zabeležen je 1877. godine, a pružile
6
(Ne) kultura oblacenja !
su ga oružane snage sastavljene od regruta i opozicionog dela japanskog društva. Došlo je do borbi u kojoj je jedna strana nosila nove, vunene uniforme, a druga, tj. snage narodnog otpora, tradicionalnu odeću od pamuka i svile sličnu nošnji samuraja (neko se možda seti filma „Poslednji samuraj” s Tom Kruzom u glavnoj ulozi). Od 1880. godine naovamo evropska moda je postepeno počela da osvaja osetljive delove tržišta i stvara prostor među imućnim slojevima. Pripadnici elite su našli oduška u oponašanju evropskih trendova kao što su grupni plesovi, garden partiji i koncerti, odeveni u večernju odeću kakva se nosila u Evropi. Ubrzo je i carica sa svojom pratnjom u javnosti počela da se pojavljuje odevena na isti način. Osamdesetih godina 19. veka, po nalogu Ministarstva prosvete, studenti univerziteta i viših škola postali su obavezni da nose uniforme kakve se oblače na Zapadu, a tom naređenju dugo se nisu potčinile samo privatne visoke škole. Krajem devetnaestog veka, zapadnjačko odelo na radnom mestu i u važnijim društvenim aktivnostima nosili su zanatlije, nastavnici, lekari, službenici banaka i viđeniji članovi novog društva. Godine 1898. potrošnja vunene tkanine koja se uvozila iz Engleske i Nemačke iznosila je fantastičnih 3 miliona metara. Početkom dvadesetog veka, samo tridesetak godina nakon promena iz 1868. godine, zapadnjačka odeća je imala obeležja napretka i originalnosti... Pobeda Japana nad Rusijom u ratu 1904-1905. i nagli ekonomski razvoj doprineli su većoj opčinjenosti Japana Evropom nego ranije, i porastu broja onih koji koriste vunene materijale i nose zapadnjačku odeću. Međutim, treba imati u vidu da je većina Japanaca, i pored svega, ostala privržena tradicionalnoj nošnji, a da je manjina, koja je milom ili silom obukla „novo odelo”, po dolasku kući novo odelo zamenjivala udobnim kimonom. Zapravo, zapadnjačka odeća se nosila napolju, a japanska nošnja je još dugo ostala odeća za dom. Običan svet nije prihvatio da nosi zapadnjačku odeću sve do pred Prvi svetski rat, kada je u praksu ušla upotreba štofova od vune, pored pamučne i svilene tkanine. Propagiranju zapadnjačkih modnih kretanja isprečile su se dve smetnje: sklonost i ljubav Japanaca prema tradicionalnom odevanju, i visoka cena vunenih materijala, pa je bilo probitačnije šiti tradicionalnu odeću. Privreda Japana je tokom Prvog svetskog rata doživela procvat, a to je, sa svoje strane, u društvenom i javnom životu ove zemlje učvrstilo tendenciju podražavanja kulture Zapada. U društvu se odomaćio izraz „bunka”, koji označava napredna i moderna shvatanja, a podrazumeva zapadnjački način života: svi su želeli da imaju modernu kuću, da jedu modernu hranu, da nose modernu odeću, odnosno zapadnjačku kuću, hranu i odeću. Otprilike u drugoj deceniji prošlog veka trend oponašanja zapadne kulture prisutan je u osnovnim i srednjim školama, kroz kolektivne igre i grupne plesove. Krajem treće decenije prošlog veka, seljaštvo koje je u to vreme činilo 40 procenata ukupne populacije Japana, bila je grupacija najmanje pogođena
www.fokus-su.rs
ovim promenama. Interesantno je što je u tom periodu većina Japanaca, uključujući seosko i gradsko stanovništvo, u trenucima kućnog odmora, spavanja i obedovanja nosila tradicionalni kimono. Od Drugog svetskog rata naovamo nije bilo nekih neočekivanih promena. Trend podražavanja zapadne mode je nastavljen, a njegov tempo je dobio na brzini. Na ulicama i uopšte u javnosti gde su prisutne obe struje odevanja vladaju zbrka i metež. Postoji uverenje da su dani kimona odbrojani, i da će se on zadržati samo kao jedan detalj japanskog stila života. Kao što vidimo, ovo pitanje nije povezano sa slobodama pojedinca ili ličnim ukusom, već se radi o naletu na sve duhovne i tradicionalne kulture. Na taj način, oni su se postepeno udaljili i konačno napustili svoju tradicionalnu odeću i prihvatili zapadni stil odevanja. Prema svim idealističkim poimanjima sveta, funkcija odeće je da pokrije telo, a ne da ga istakne. Odeća je za čoveka svetilište, ona je bedem koji štiti telo od pljačke i čuva njegovu veličanstvenost. Ona služi za to da smanji seksualni nagon, ili da ga uveća. Odeća je osnovno stanište čoveka, a ne njegova druga koža. Za jednog čoveka vernog sebi, savršenstvo se (ne) postiže ukrašavanjem, izlaganjem i trgovanjem vlastitim telom kao robom. Umesto da svoje telo „proda” svetu, možda je mudro pokušati izgraditi sopstveni integritet? Pitanje odeće, njen oblik i vrsta, nipošto ne spadaju u jednostavna i površna pitanja, i ja ga neću tretirati kao proizvod ukusa pojedinca. Ovo pitanje je povezano sa različitim kulturama i odvojenim pogledima na svet, ekstremno različitim u svim važnijim oblastima, pa tako i u kulturi odevanja. U praksi je najlakše kopirati odeću drugih; međutim, prolaze vekovi, a mi vidimo da ne samo da ne kopiraju odeću drugih naroda, već suprotno tome, svaki narod nastoji da kroz kulturu odevanja sačuva sopstvenu tradiciju. Oduvek je promena odeće nagoveštavala promenu same kulture, a poznato je da čovek ne može da okrene leđa sopstvenoj kulturi dok ne odbaci svoju odeću, i da neće obući stranu odeću dok ne prihvati kulturu drugog naroda. Zbog toga se i kaže „s kim si, takav si”, odnosno, ukoliko bih uprostio, čovek pripada onome čiju odeću nosi. Odelo svakog čoveka predstavlja zastavu zemlje njegovog bića, koju je on istakao ispred zdanja sopstvenog bića i kojom želi da oglasi kojoj kulturi pripada. Na isti način kao što je svaki narod veran svojoj zastavi, vernošću kojom izražava svoja nacionalna i politička uverenja, ni svaki pojedinac neće tek tako odbaciti odeću koja je primerena merilima i pogledima onog sistema vrednosti i shvatanjima kojima je privržen i u koja veruje. Bez namere da opteretim čitaoca, smatram da je ovom pitanju, to jest uzajamnosti oblačenja i kulture, potrebno prići i iz lingvističkog ugla. U persijskom jeziku odeću označavamo izrazima „pokrivač”, „zaštita tela” i „odelo”, odnosno „obući se” i „pokriti se”, kada su u pitanju glagoli.
THEME
U arapskom se koristi „lebas”, a u engleskom „clothes” i „dress”. Pogledamo li malo bolje, videćemo da persijska reč „lebas”, odnosno „pokrivač”, dolazi od infinitiva „pušidan” (obući), koji je kasnije dobio značenje „sakriti” i „maskirati”. Iz svih ovih izraza – „pušeš”, „pušak” i „pušidan”, da se shvatiti da je odeća za narod zapravo sredstvo za pokrivanje, a ne za pokazivanje tela. Tako vidimo na koji je način kultura jednog naroda sadržana u jeziku i kako se putem jezika manifestuje. Smatram da je odevanje svakog pojedinca usko povezano sa njegovim pogledima i stavovima, da razotkriva tajne skrivene u dubini njegovog bića i određuje njegovu ličnost. Odelo je obeležje svakog čoveka, njime on iznosi i saopštava svoj stav drugima i po njemu se prepoznaje povezanost, sklonost i odnos neke osobe sa određenim uverenjem i stavom, srazmerne tome koliko im je veran i koliko ih je kao odeću ogrnuo i njima se odenuo, kako bi odredio svoju ličnost i učinio je prepoznatljivom. Zato, kada neko obuče odelo, može se reći, time kao da je uzviknuo parolu u slavu kulture kojoj ta odeća pripada, tako i mi, koji nosimo zapadnjačko odelo, neprestano veličamo kulturu Zapada (pomislite samo kako bi na vas reagovali ukoliko bi se Subotom veče pojavili u gradu u nekoj od narodnih nošnji ljudi sa ovih prostora). S druge strane, ako ispitamo koren engleske reči „dress” (odeća, odelo), ustanovićemo da osnovno značenje ove reči koja dolazi od latinskog korena „directus” jeste „ispraviti, srediti, pripremiti, doterati, ukrasiti” i slično. U isto vreme, ona označava odeću i odevanje, i time se, još jednom, potvđuje da u ovom jeziku osnovno i suštinsko značenje pojmova odeća i odevanje jeste doterivanje, ulepšavanje, urednost i usaglašenost. Vidimo, dakle, da svaki narod putem izraza koje koristi za odeću otkriva cilj i svrhu odevanja. U francuskom reč „habit” označava rublje, odeću i nošnju, „habiter” znači smestiti se, nastaniti se, zasnovati dom ili se okućiti, a „habitat” se koristi za mesto stanovanja. Ovde ću podsetiti na ranije izgovorenu misao: „Odeća je lična kuća svakog čoveka i svako najpre stanuje u svojoj odeći, a onda u svojoj kući”. Iz ovoga vidimo kako se u različitim kulturama tretira pitanje odeće i kako se to odražava na jezik. Većina čitalaca čula je za izreku „lice je ogledalo duše”, kojom želi da se kaže da se na licu vide sve promene unutrašnjeg stanja čoveka, i da to stanje odražava prirodna promena boje njegovog lica. Mogli bi otići i korak dalje i reći da stanje duha ne odražava samo prirodna boja, već i one boje koje se veštački nanose na lice. Vrsta šminke usko je povezana sa unutrašnjim stanjem i psihičkim tendencijama nosioca iste; međutim, stanje duha ne odražava samo našminkano lice, već i ukupni izgled njene figure, i odeća kojom je ukrašava. Odeća nije izložena samo uticaju društva kao zajednice koju čine pojedinci, snažne spone, takođe, postoje i između pojedinih ličnosti zajednice i opšte kulture. U društvu u kome se duhovne i humanističke vrednosti ne kotiraju naročito visoko, i u kome su unutrašnji svet čoveka, njegov ugled i smisao u uskoj vezi sa spoljašnjim izgledom, ličnost se oblikuje na osnovu pažnje i mišljenja njenog okruženja. Zato i nije čudno što
članovi takvog društva nastoje svim sredstvima, pa i kroz odevanje, da za sebe stvore jednu vrstu individualnosti i afirmacije Moda i bezbrojne bezrazložne promene koje se svakodnevno javljaju u odevanju nalaze podlogu u svesti i psihi ljudi. To je naročito slučaj u društvima u kojima čvrst i usavršen birokratski poredak, mašinerija i dominacija ekonomskih sistema i vladā nad školstvom i društvenim sredstvima za komunikaciju svakim danom članove društva čine sve sličnije jedne drugima (praveći modne klonove), isključujući svaku mogućnost individualnog izražavanja i praktične kreativnosti kod čoveka. Potreba da se pojedinac izrazi i bude drugačiji veoma je izražena i za sobom povlači to da pojedinac pokušava da na svaki mogući način privuče pažnju drugih, pa čak i promenom svog izgleda, i to najčešće promenom svoje odeće i ukrašavanjem glave i lica, i na taj način se spase od nestajanja u masi, pošto već ne uspeva da na logičan i razuman način sebe učini izuzetnim i prepoznatljivim. Pošto je za njega najviša istina društvo, u koju, zapravo, i ne veruje, gubljenje u masi za njega znači krah njegove ličnosti i neminovni kraj. Onda dolazi red na modne kreatore da odgovore na ovu neutoljivu žeđ i iskoriste ovu moralnu slabost izazvanu duhovnom dekadencijom. Međutim, postoje i drugi razlozi, moralne i psihičke prirode, za prihvatanje mode. U klasnim društvima, ta razlika se primećuje na kućama, automobilima, načinu života, a naročito u odevanju: viši slojevi svojom odećom nastoje da pokažu drugima koliko su bogati. Odeća je najzahvalnije sredstvo za razmetanje jer je neodvojiva od čoveka, za razliku od automobila ili kuće koji nisu uvek uz njega. Čak i pri plivanju, kada je svedena na minimum, odeća pokazuje drugima sa kim imaju posla! Postoji mnogo takvih prljavih kompleksa koji iz čoveka izbijaju kroz njegov izgled i način odevanja. Jedan od njih je i želja da se na sebe privuče pažnja i da se bude različit od drugih, a drugi razmetanje imovinom i bogatstvom. Odelo često otkriva želju za isticanjem, zavist i rivalstvo. Na izbor odeće utiče prevelika ambicioznost i želja za dominacijom. Vojnici i uniformisana lica nisu jedini koji svoj položaj i čin ističu odećom i oznakama na njoj (naravno, za njih je možda i potrebno da se razlikuju). Ako ljudski razum ne spere zagađenost iz ljudskih srca nastalu željom da budu superiorni, svi će hteti da u oblačenju postupaju kao pripadnici vojske i da skupocenim odevanjem pokažu svoju ličnu vrednost i veličinu. S druge strane, ženska odeća ponekad ima funkciju razmetanja i dokazivanja samih muškaraca, koji na sedeljkama, ulicama i javnim mestima, toaletom svojih supruga žele drugima da demonstriraju sopstvenu veličinu i značaj. U društvu poremećenih društvenih vrednosti, žena uglavnom i služi kao sredstvo za izražavanje ugleda i blagostanja svog muža, koji ističe svoju ženu i njenu odeću da bi drugima pokazao vlastiti značaj, isto kao što se razmeće automobilima, kućom i garderobom. Pripadnici novonastale aristokratije svojom skupocenom i raznovrsnom odećom, različitom za svaku posebnu priliku, nameću i stavljaju na znanje onima oko sebe svoj materijalno superiorni položaj. Za njima,
no.6
kao izgubljen, juri srednji sloj ljudi koje je, zapravo, moda napravila njihovim robovima, jer dobrostojeći i konformistički sloj neprestano teži da se svojim izgledom izdvoji od običnih ljudi i da svojom modernošću skrene pažnju na sebe. Tada običan svet, u želji da se izjednači sa aristokratijom, nagrće na modu koja ubrzo postaje opšta, i kao takva prestaje da bude interesantna aristokratskoj eliti, koja je u stalnoj potrazi za onim što će je izdvojiti od ostalih. Zbog toga ona kreće u kreiranje novih modnih stilova, običan svet je opet na udaru novih modnih strujanja, i ponovo, krotko kao jagnje trči za ukusom bogataša i dobrostojeće elite, a da nije podmirio ni račune prethodne modne avanture. Takva zavisnost i ropstvo su itekako bolni, pogotovo što su veoma česti u slobodnim društvima. „Nakon što su islamske vlasti u julu 1980. godine po drugi put pokrenule pitanje ženskog pokrivanja, u jednom humorističkom nedeljniku je objavljena karikatura zanimljive sadržine. Prva ilustracija, sa oznakom juče, prikazivala je prestravljenu ženu kojoj agenti Rezahana sa glave skidaju čador grubo i nasilno, uz udarce i psovke. Na drugoj ilustraciji, sa oznakom danas, prikazana je luksuzno doterana žena u mini suknji, kojoj pasderani i članovi komiteta nude maramu. Karikatura se može protumačiti na više načina. Na primer, tako da su muslimani, koji su koliko do juče zbog skidanja hidžaba proganjani i obespravljeni, u međuvremenu postali iskompleksirani, i da sada kada u svojim rukama imaju vlast i moć, nastoje da se revanširaju, i istom merom kojom su agenti Rezahana zlostavljali žene uzvrate svim nepokrivenim ženama.”* U svakom društvu postoje ljudi koje nikakvom logikom i argumentima ne možete odvratiti sa njihovog puta. Upitajmo se, koji su stvarni motivi našeg zalaganja za široku društvenu (ne) primenu kodeksa oblačenja? Lečenje kompleksa i želja da se nepravda, koju je iskusila prethodna generacija, ispravi nanošenjem nove nepravde sledećoj?! Da li je možda moć stvorila modne diktatore od medija? Svako od nas veruje da je ono što radimo najbolje moguće, ali svi možemo u najmanju ruku da poslušamo i ono što kažu drugi i razumom uporedimo argumente obe strane. Ako pođemo od pretpostavke da su oba načina oblačenja, tradicionalno i moderno, naizgled slična, ne treba da zaključimo da su oni takvi i po svojoj suštini. A šta je pravično? Ni sam nisam siguran, mada je granica svakako tanka. Nije zato na odmet da se i ovom prilikom podsetimo Ulpijanovih reči o suštini prava i smislu pravničke profesije: „Zato, s razlogom neko treba da nas nazove sveštenicima, jer odajemo počast pravdi i propovedamo znanje o dobrom i jednakom, razdvajajući pravično od nepravičnog, razlikujući dozvoljeno od nedozvoljenog, nastojeći da ljude učinimo dobrima, ne samo strahom od kazni, nego i istinskim nagradama radi podsticaja da nešto učine, težeći (tako), ako se ne varam, istinskoj a ne lažnoj filozofiji.” Ozren Simjanovski
* Preuzeto sa sajta: http://www.islamshia-w.com
ART: Miomir Milić
www.fokus-su.rs
7
no.6
THEME Neke moje uniforme
Ako mi nešto u životu teško pada, onda je to kupovina odeće. Ima nešto frustrirajuće u čitavom tom ritualu presvlačenja, oblačenja i svlačenja, premišljanja i ocenjivanja. Nijedanput do sada nisam uspeo da pazarim neki komad odeće a da me je trgovac pitao kako se u njemu osećam. Nego kao robot krene da cvrkuće ne bi li me ubedio. Nervira me sve to, užas... Nedavno smo se brat i ja selili iz male garsonjere na Telepu, u stančić u centru. Praktičnije je, a po nekim računicama, ko bi rekao, i jeftinije. Svu odeću koju smo imali da ponesemo trpali smo u crne najlonske džakove radi lakšeg transporta, a posle, kad se smestimo, razvrstali bi je i složili u plakare u novome stanu. I tu sam počeo da se prisećam... Crna kožna jakna - rokerica Ne sećam se tačno odakle mi, verovatno sam je nasledio od nekog starijeg brata ili nekog već. Čekala je strpljivo u ormanu da joj dorastem. Mislim da sam je prvi put obukao negde pred kraj srednje škole, i nisam je skidao neko vreme. Postava na njoj bila je u poprilično lošem stanju. Gotovo svi džepovi na njoj bili su bušni, i nebrojeno puta sam gubio upaljače i šibice po njoj. Jednom prilikom sam u njoj uneo oko dve litre vina i četiri limenke piva u studentski dom kod Dudove šume, drugi pak put litru pelinkovca u kamp za vreme Trench-a. U to neko vreme imao sam dugu kosu do ispod ramena retko vezanu u rep, i gotovo uvek cigaretu u ustima. Oko vrata drvenu ogrlicu koju sam dobio od sestre, i koju sam skidao samo u kadi i pred spavanje. Majice koje sam nosio bile su uglavnom jednobojne, bez ikakvih motiva i reklama, nisam nikada voleo ni paukove ni lobanje ni krv, a još manje imena brendova. Pa nisam ja nečiji bilbord. Beše lepo tada, druženja, svirke, spontana okupljanja na klizalištu, i pomalo alkohola na ulici... Sećam se, jednom prilikom, kada je bila svirka u „Nepkeru”, svirao se neki metal, i bilo je lepo. Pedesetak mladih ljudi na jednom mestu, svi slično odeveni, obuveni, svi se odnekud poznajemo, ali imena nikome nisam znao. Šutka, divna stvar, opustiš se i prepustiš ritmu mase, ako padneš, neko te podigne, i tako u krug... U jednom momentu, kada sam bio na izmaku snage, i dok sam hvatao dah pridržavajući se za binu, prišao mi je jedan lik kojem ni ime ne znam, i ponudio me okrepljujućim gutljajem hladnog piva. Srce mi je bilo puno i veliko.
krijemo rakiju, i tražio je da okupim celu spavaonu. Rakija nije bila u spavaoni, bila je kod mene, u džepovima pantalona. Otišao sam u kupatilo i sakrio dve plastične boce od po pola litre ispod nekih krpa, a zatim okupio cimere. Rakija nije bila pronađena kod nas, ali smo zbog te racije to veče morali da uklonimo sve zalihe rakije i vinjaka koje smo imali u štekovima. Svakodnevne uniforme Splet okolnosti i ljudi (koji je jedna sasvim druga, nova priča) motivisao me je da jednog dana odem iz svoje Subotice u Novi sad kod brata, na nedelju ili dve. To je bilo pre oko dve godine, i još se nisam vratio. Još jedan početak, još jedna šansa, samostalan život i tako... Možda je malo precenjeno sve to... Ovih dana nosim samo dve uniforme. Jednu kuvarsku, koja se sastoji od kuvarske košulje sa crnim dugmićima koji se vade pred pranje, kecelje, pantalona od sličnog materijala, kao one vojničke, samo jednobojne, i para papuča koje sam skupo platio i uništio radom, ali udobna obuća je bitna kada ceo dan stojite na nogama. Ne biste mi verovali za koga sam sve kuvao i šta sam sve čuo/video kao pomoćni kuvar. Neću pisati o tome, pričaću vam ako se jednom budemo sreli na kafi/pivu i šta li već. Druga uniforma koju nosim je ona koju nosim u sebi, tanka nit koja predstavlja sve najbolje što sam uspeo da naučim kroz sve nabrojane i prećutane uniforme u ovom tekstu. Ona nije vidljiva golim okom, ona je jednostavno tu, u meni, i definiše me kao osobu, kao čoveka, kao biće. A kakva je to uniforma, e, prijatelji moji, to je uniforma koja se opisuje vremenom i prostorom, a ne rečima. Slobodan Stojkov
Vojna uniforma Kada sam odustao od studiranja, nisam dugo čekao poziv za vojsku. Noć pred odlazak u kasarnu ćale me je ošišao, nisam više imao dugu kosu i dok sam je gledao kako pada sa moje glave, u svakom trenutku sam hteo da ustanem i potrčim napolje, u prazno... Vojnička uniforma je bila zabavna, novi početak, i novi kraj posle šest meseci. Kada čovek obuče tu uniformu, kao da zaboravi, i ja sam zaboravio i dugu kosu, i pivo, i devojke, i slobodu i sve, kao novi početak, neko drugi, druga neka ličnost koja se rađa i formira pod novim okolnostima i uticajima. Ta uniforma sastojala se iz plave beretke sa grbom orla sa raširenim krilima, vetrovke, bluze, košulje, majice sa kratkim rukavima, pantalona koje su mi bile drage zbog mnogo džepova, i cokula. Dodatna oprema bile su plava fantomka, zelene rukavice, zelene čarape. Jednom prilikom, kada je moj dobar drugar dolazio na regrutaciju, baš u moju kasarnu, poneo mi je litru rakije od kuće, tečinu gromovaču. Stigao sam da se nađem sa njim tek negde posle ručka, ispred zgrade vojne policije gde su bili okupljeni svi regruti. Onako uniformisanog, među civilima, nije me bilo teško uočiti. Nisam stigao ni da sakrijem rakiju u spavaonu, a stariji vodnik me je već čekao. Srećom, svi u toj spavaoni bili smo isti, niski i uniformisani. Rekao mi je da zna da
8
www.fokus-su.rs
O tudott Nyugodt, a végtelen mámorába nyúló éjszakák... Tudod, hogy fiatalságod hajnalán jársz már... Unod a számlálhatatlan regulák lajstromát... Zuhog az eső... Szerető kéz mindig hazavár. Dobban a dobszó felszáll a madár ketrecében a rács bezár, Koppan a szárnya a keskeny vascsövön, körömnyi erő hiányzik, hogy megtörjön... De hiányzik. Szakadt a szárnya, véres a csőre, talán próbálkozik jövőre, de hasztalan, úgyis az nyer ki arctalan vacak csürhe, kinek munkától sosem repedt bőre. Koppan a koporsó kallantyúja... Nem dobban a szíve... Zuhog az eső felejtett sírkövére... Unja a csősz a kőtáblát lemosni... Nevét sem tudja ki fekszik itt, de aki itt nyugszik nyugodt, mert ő tudott ember maradni megannyi egymódú közt. Brenner Gábor
THEME Uniformizálódás a személyiség tükrében Amennyiben az uniformizálódást úgy határozzuk meg, mint egyöntetűvé, egyformává, egyhangúvá válás, úgy ennek fiktív következményei a személyiségre nézve dramatikusak lennének. Ugyanis, létezik a személyiségnek egy olyan megfogalmazása, mely szerint: az egyszeri és egyedi lény, az individuumnak megszületett ember örökletes és szerzett, individuális testi és lelki tulajdonságainak specifikus rendezettségű sajátos összessége, mindenki mástól eltérő (az egyént mindenki mástól megkülönböztető) szervezettségű egysége. A személyiség fejlődése voltaképpen nem egyéb, mint a (változatos tulajdonságokra, folyamatokra, állapotokra vagy vonásokra vonatkozó) komponensek kialakulása (nyilván az érési folyamatokkal párhuzamosan) és az azokat átfogó kapcsolathálózat szervezettségi és egységességi fokának fokozatos növekedése. A személyiség rendszerjellegének megalapozása után is folyamatosan képes fejlődni, mondhatni élethosszig tartóan tud pozitív irányba módosulni, tökéletesedni. Ez minden bizonnyal az emberi életforma egyik legcsodálatosabb jelensége. És az egységesített pedagógiai programok megheckelése. Elgondolni is félelmetes, hogy milyen pusztító következményekkel járna természetszerűleg az emberek személyiségbeli uniformizálódása, a csodálatos és elbűvölő személyi diverzitás csökkenése, hiszen a változatosság társadalmi síkon lényeges fenntartó erőt képvisel. A globalizáció törekvése az uniformizálás. A személyiség szintjén a globalizáció dialektikája az individualizáció és a sztenderdizálódás feszültségterében játszódik le. A társadalmi feszültségek, és polarizálódások helyébe most egyfajta mozdulatlan stabilitás kerül. E két ok hatására uniformizálódik a társadalom „kultúra-fogyasztása”: gazdagok és szegények, főnökök és beosztottak, elnyomók és elnyomottak ugyanazokat a könyveket olvassák, ugyanazokat a filmeket nézik, és ugyanazt a zenét hallgatják. Ez jellemzi a globalizált társadalmakat is, de ebben az esetben általában a McDonald’s-izálódás fogalmat használják. Az uniformizált kultúra ugyanazokat a kulturális szimbólumokat és életformákat terjeszti el: a Marlboro cigarettát, a kék farmert, a Coca Cola kisüveges változatát, az utazás és a szabadidő kultuszát, stb. A kultúra uniformizálódása így az értékek uniformizálódását jelenti. Ezért a szilikon mellek azért tartalmi egységei a globalizáció folyamatának, mert pontosan „látszik”, hogy nem eredeti, nem személyes, nem egyedi. A deviáns csoportok ezért mindig megoldásai lehetnek a teljes uniformizálódás elől. A deviáns nem szabad, hogy pejoratívan értelmeződjön, de minden esetben a normalitás átlagoshoz való törekvése elleni. Samarago Vakság című regényében érezhető az egyöntetűség egy furcsa formája, melyben mindenki vak – csak az olvasó tudja, hogy mégsem – és ezáltal mindenkit egyformának láthatunk, pontosabban nem láthatunk. Ennek ellenére a személyiség az, ami ennek ellentmond. Gondoljuk csak el, milyen lenne a politikai nézetek egyöntetűsége, a vallás egyformasága – amire nagy a törekvés, de említhetem itt az azonos – másokkal megegyező gondolkodás az élet értelméről. Másrészt a másképp gondolkodásból születő konfliktusok visznek előre, általuk tanulható meg a különböző probléma megoldási mechanizmusok, így lehetséges a fejlődés. A csoportok kialakulásban is valami egységes elv követődik, de ez sem teljes, csupán az egész egy részére vonatkozik: pl. ruházat (utalás az „uniformis” használatára: punk, rock, emo, barbie, stb.), életforma (droghasználók, hajléktalanok, vegetáriánusok, stb.), sportcsapatok, forradalmi egységek, és még sorolhatnánk. Ezek meglétének hossza változó. Olykor csak egy életszakaszra vonatkozik. Ezért is ajánlott a személyiségfejlődés nagy részének lejátszódása után a szabad döntés általi uniformizálódás. Pap Ágota
no.6
NeCu tako ali ipak Cinim Biti ili ne biti, pitanje je uvek. Biti ili imati? Kako se uklopiti u svet? Biti normalan, običan, neupadljiv, a opet drugačiji, svoj i slobodan. Kako živeti onako kako srce diktira, a ne društvo, forma, pravila? Kako živeti slobodno i ne igrati igre? Kako se ne obazirati na statuse, ambicije, planove, očekivanja, godine, ozbiljnost, zrelost? „Bio jednom jedan dečak. Bio je voljen i štićen. Imao je snove. Hteo je da bude pilot. Hteo je da leti u nebo. Hteo je da dosegne zvezde. Sanjao je i tako živeo. Ali onda je na red došla realnost. Trebalo je da se odraste i zaposli. Trebalo je da se bude svoj čovek. Pilotska služba ga nije primila. Dobio je posao u kancelariji. I tako je pilotsku uniformu zamenio uniformom kancelarijskog moljca. Umesto da leti i druži se sa oblacima, on je svaki dan zapisivao, potpisivao, pečatirao, telefonirao, ugovarao... Život je to - Mora da se radi – govorili su svi - treba da se zaposliš, oženiš, da budeš svoj čovek. Tako je dečak odustao od svog pilotskog sna. Gospođa Realnost je zauvek ušetala u njegov život. Sad on živi u lepoj velikoj kući, zaposlen u kancelariji Vazduhoplovstva, ima dobru platu, oženjen je i ima decu koju voli. Ali da li ima sebe? Najlepši deo sebe - snove - zamenio je Realnošću.” Šta je to u čoveku što ga tera da se miri? Mladalački bunt i snovi splasnu i čovek obuče uniformu poslovnog čoveka, supruga, oca, političkog aktiviste, religioznog čoveka, tradicionaliste... Nemojte misliti da umetnici ne nose uniforme kojim se vrlo efikasno smeštaju u ministarske i direktorske fotelje. Boemi, umetnici, veliki geniji po kafanama i pozorišnim bifeima, sve su to uniformisana lica. Kad god ne delamo u skladu sa našim emocijama i potrebama, budimo sigurni da smo uniformisani. Šta je to u čovekovoj prirodi što ga tera da se smeška onda kada bi najradije nekoga pljuvao, da se zahvaljuje kad je siguran da nema zašto to da čini, da ćuti onda kada bi sve jasno i glasno rekao? To stariji zovu pamet - budi pametan, prećuti, pa ćeš posle... ne znam, šta? Biće ti bolje? Pitanje je, koja je granica kada čovek počinje gubiti sebe? Koje su granice uniformisanja? Da li se nekada, u nekom trenutku života, mora obući uniforma i živeti po opšteprihvaćenim pravilima, pisanim i nepisanim normama? Da li nam je, dok smo mladi, studenti, tinejdžeri, sve dozvoljeno, a kad završimo fakultet, od nas se očekuje da budemo ozbiljni, odrasli, da uzmemo život u svoje ruke? Ja neću tako. Ali ipak činim. To je valjda čovekova potreba da bude normalan, kao i svi drugi, da bude uniformisan. A i lakše je živeti u ovom svetu u uniformi ali se pitam, kako će moje unutrašnje biće da živi i diše u tako krutom oklopu? Možda najbolji otpor uniformi mogu pružiti oni fakiri i jogiji što šetaju po vatri i vodi snagom svoje volje. Njih sigurno briga za sistem, račune, pravila, diplome. Oni su daleko. Ali i oni nekada potpišu sporazum sa religijom i tu nema premišljanja. Možda sloboda uopšte ne postoji. Možda je uniforma sloboda. Možda je to propusnica za lakši način života. Ne želim da verujem u to, ali svet funkcioniše uniformisano. Možda je, u stvari, najbolji odgovor da se uniforma oblači u određenim situacijama, ali se u trenucima kada se završi dan ipak ostaje sam sa sobom i tu nema uniforme i blefiranja. Ako možeš sam sebe iskreno i sa poštovanjem da pogledaš u oči – USPEO SI! Robert Ciganjik
ART: Goran Despotovskinović
www.fokus-su.rs
9
no.6
St. Euphemia
THEME
„De mikor eljõ a teljesség, a rész szerint való eltöröltetik” (1 Kor 13,10) IV. Fényképeszkedés Csak nagy címletű pénzt sikerült ellopnom otthonról, anyámék fiókjából, ami nem is lett volna gond, ha nem a tejpiac végén fizettem volna vele aznap először a cigarettaárús cigányoknál, akik addig számolgatták mennyi a visszajáró, míg egy nulla el nem tűnt. A puhadobozos Malrboroval a számban siettem a Piccadilyig, hátha ott találom Emiréket, a skinhead haverjaimat, hogy örömet okozzak nekik egy kis okkal dúsított, akcióra való bujtogatással. Ott is maradtak az asztalon a kiürítetlen sörösüvegek. Egy órán belül újra a Piccadyli korzóra néző teraszán ittunk, a táskáinkban néhány box cigarettával, a zsebemnben a visszajáróval, csak az volt a baj, hogy miközben futottunk el a színhelyről, senki sem nézett hátra, és nem vettük észre, hogy a cigányok a nadrágtartójánál visszarántva, ottfogták Emirt, aki végül a rendőrségen kötött ki. Így lettem néhány nap mulva skinhead szimpatizánsként sorszámmal a kezemben elölről és profilból is lefotózva. Spasić Már egy ideje ették a szart a kigyúrt sátánista black roses-osok a városban. A békésnek sosem nevezhető Lenin parkból ráncigáltak ki minket a vasútállomás elé, hogy tisztességesen verekedjünk meg velük, mindenki válasszon egy párt magának, és egy az egyben mehet a bunyó, ha ők nyernek, vernek meg többet közülünk, akkor black roses-osok kell, hogy legyünk, ha nem, akkor minket békénhagynak. A Dunainak sem kellett több hülyeség, felkapta a néhány méterre lévő lepukkant bódékocsma kinti asztaláról a hamutartót és trarkón verte a szabályosztó vezért. Hogy végül is ki nyert a fene se tudja. De, mi nem lettünk black roses-osok az biztos. Csak Spale sajnálta, hogy aznap éjszaka, hazafelé menet félreértette a dolgot a Szent Teréz templom melletti kivilágítatlan ösvényen. Csodálkozott is, hogy ezek a sátánista, fekete csuklyás black roses-osok miért a miatyánkot mormolják, miközben rugdossa őket. Romper Stomper Szombat este tíz óra lett megbeszélve, hogy akkor verekszünk majd a punkokkal a majsai híd tetején, az egymásba kígyózó vasúti sínek fölött, ami mellett ott a jugoszláv-magyar határzóna, na de ez nem érdekes. Már délután kettőkor találkoztunk a Gajeván, a kisbolt előtt kezdtünk sörözni, és értelmetlen taktikákról beszélgettünk, meg arról, hogyan basszuk majd át a punkok fejét, hogy akkor mi mégiscsak viszünk otthonöntött boxereket meg baseball ütőket. Nyolc körül átmentünk a majsai hídhoz közeli Jovan Miletić utcába, és a vasúttelep mögött átugráltuk a falat, beültünk egy szétroncsolt szürkevillámba meginni a maradék söröket meg bátorságot gyűjteni. Kilenc előtt kifordítottuk speedfire-káinkat a narancssárga oldalára és megindultunk fel a hídra az Otpad felőli oldalon, de mikor már majdnem felértünk, valaki elkiabálta magát, hogy marica, marica! Abban a pillanatban elkezdtünk visszafelé futni, és a rácson át dobáltuk ki magunkból a fegyvereket. Tiszta Romper Stomper! Láttam, hogy van, aki gyorsan az árokba hasal, egyesek meg kétségbeesetten kurvaanyáznak, mert már elkapták őket. Mi a Kövérrel futottunk be az Otpad hátamögötti mellékutcába, egy nevetséges minibiciklis rendőr tekert utánunk és ordibálta, hogy Stoj, majkuti jebem! De eszünk ágában sem volt megállni, nekem legalábbis nem, arra gondoltam, hogy bebújok egy kocsi alá, de bevillant, hogy az nem jó, mert addig áll majd ott a rendőr, ameddig ki nem szed, vagy magamtól ki nem jövök. Vagy a walky talky-ján addig röcsög, amíg meg nem találja a kocsi gazdáját és elhajtatja vele felőlem. Úgyhogy a következő kanyarig sprinteltettem a Kövért, és ott beugrottunk egy koromfekete udvarba, át a rozoga kerítésen, és ott lapultunk valami viskó mögött néhány órán át. Szerencsére vagy nem voltak otthon az ottlakók, vagy nem hallottak semmit. A réseken keresztül még láttuk, hogy néhányszor elhalad az utcában a marica, aztán semmi. Másnap a Kishevérnél találkoztunk mindannyian. Csak nekünk, meg neki nem volt mit mutaogatni a testünkön és hősködni vele, a Kishevér egy árokban vészelte át a történteket, a zöld loden-kabátjában nem vették észre. Aztán megnéztük a Romper Stompert. V. Suplyák Mindennap szotyolát kellett vinnem a Buckásoknak az iskolába. Eleinte ha nem vittem az volt a baj, azért kaptam a pofonokat, aztán már az is baj volt ha túl kicsik voltak a szemek, vagy feketefehér csíkos helyett tiszta színtiszta feketék. A kibaszott Medve Ácó volt a legszorgalmasabb pofonosztó. Néhány év múlva, amikor épp Piszanityhoz tartottam, hogy menjünk olajozni Tompára, akkor útközben találkoztam a Hajnallal, aki mondta, hogy szombat este a kidobók halálra verték a Medvét Suplyákon. Sárga esőkabát Napról napra egyre több lett a banda Szabadkán, az ember már nem is tudott nagyon kiigazodni ki-kivel van, ki micsoda. Én is csak hallomásból tudtam a Neutralacosokról, akik állítólag egy olyan banda voltak, akik nem akartak sehova sem tartozni. Nehéz volt elkerülni, hogy ne nézzék az embert valamelyik banda tagjának, mert sok volt az olyan csapat, akinek valamilyen külső jegy volt az ismertetőjele. Mittudomén, hosszú haj meg zöld cipő a Kelebiásoké, térdigérő sárga esőkabát fekete ingen a Neutralacosoké, meg ilyenek. Na ez volt az én vesztem, mert a Neutralacosok összekaptak a város hírhedt, vágósúlyban lévő főromájával, a Seboval, aki valószínűleg bosszút esküdött, és mindegy volt neki kit pofoz a falhoz, csak Neutralacos legyen mindenképp. Nekem meg szerencsétlenségemre, ugyanolyan, hosszított, sárga esőkabátom volt mint nekik, amit ráadásul egy Buckássá vedlett, volt Neutralacossal cseréltem egy kockás kabátért. A Sebo meg nem kérdezősködött, meg azt sem hagyta, hogy magyarázkodjam, csak annyit mondott, miután elébem toppant a sarok mögül, hogy a Neutralacos jó kurva anyádat! Sirbik Attila
10
Kimondod mAr
(Részletek egy készülő kihagyásos regényből)
Kajla-hajla-kalala-majlalaaaaa. Ezt szoktam mindig énekelni, ha megyek az iskolából a buszt várni. Mire felérek a kis hídig, addigra háromszor eléneklem, ha meghúzom a végét. Akkor a hídon: a korláton ülve kajla-hajla, háromszor, majd mikor lemászok, akkor még tizenötször a kalala-majlalaaaaa, így elnyújtva. Aztán a sugárúton még tízszer biztosan. De mindig van, aki félrehúzódik, és szánakozva méricskél. Pedig tiszta a nadrágom és az arcom, Emma néni tüzetesen átnéz, mielőtt indulok, hogy nem vagyok e mogorva az uzsonnától. Pedig tudhatná, hogy csak az ebédtől szoktam mogorva, lenni az uzsonnától vagyok mindig morcos. Volt már, hogy valamelyik gyerek, persze, másik iskolából, azt kiáltotta a társai felé, hogy itt megy a hülyeee! Nézzétek milyen hülye, akár Jolánka angolkóros fia, aki mindig a híd felől megy haza, még akkor is, ha otthonról jön. Ez, hogy „nézzétek” csak akkor hangzik el, ha többen jönnek velem szembe. Ha egy jön, az csak megnéz nagyon, megáll és utánam, néz, de nem szól, mert a pofája tele van kiflivel. Ha többen jönnek a másik iskolából, s szól valamelyik, akkor abbahagyom az éneklést, mert a beszólással olyan ütést érzek, mint mikor Jolánka angolkóros fia mellbevágott. Egyszer majd visszaütök. Ezeknek, a másik iskolásoknak, és nem Jolánka angolkóros fiának. Addig ütöm, míg azt nem mondja, hogy tetszik neki is ez a szép finnugor népdal. A járdán úgyis annyian várják a hatos buszt, hogy csak, na. Mindenki beszélget a másik váróval, én meg ütöm a másik iskolást, és hangosan énekelhetem a kajla-majlátot, ami nem is hallatszik akkora a lárma. Mindenki beszélget a másikkal, én meg szépen danolgatok, mert velem nem beszélget senki. De jobb is így, mert nekem fogalmam sincs, hogyan beszéljem el a járdán beszélgető buszra várókat, és a kajla-lajla énekem okozta felhajtást. A boltban bezzeg meg tudom szépen mondani, hogy csokit akarok, de egyszer nem csokit akartam, és a boltos várt sokáig, majd rám szólt: „Kimondod, már végre mit akarsz, te nyavalyás gajdoló gyerek!” Ijedtemben gyorsan kimondtam, de a boltos ettől nem lett boldogabb, a két kiflit meg úgy vágta a pultra, hogy koppant mind a kettő. De nem erről akarok most mesélni, az egy egészen más, mert beszélgetésről szól. Vagyis arról, hogy én beszéltem egy egészen nagy fiúval, de úgy beszélgettem, mintha én is nagy fiú lennék. Úgy történt, hogy a járdán vártam a buszt, közben maradt még egy rész hajla-kajla- majlalaaaaa, és azt végigdanoltam, mert csak a teljes finnugor dalnak van értelme, igazi szépsége. Ez a nagy fiú, aki olyan volt, mintha egy iskolába járnánk, mellettem állt, és míg daloltam, nem szólt hozzám, nem is röhögött, és ez olyan jól esett, mint egy pohár hideg víz a nagy melegben, mikor szomjas vagyok. Mikor nem vagyok szomjas, de azért jól esne innom, akkor borovnica szokott iszom. Akkor eszembe jutott a buszjegyem, amit egy hónapja vett Emma néni, mikor Zentára mentünk autóbusszal. Elkezdtem hát keresni a táskámban, és csak kerestem, kerestem, mígnem megijedtem, mi lesz, ha nem találom meg, akkor ő azt kérdezte, mintha jó barátok lennénk, és egy iskolába járnánk, hogy keresel valamit? Olyan szépen kérdezte, mintha ő lenne a Dragan, vagy Nenad. Mondom keresem a buszjegyemet, mert az nélkül nem mehetek haza a sugárút végére. Mosolygott ez a nagy fiú, és azt kérdezte, mi a címe ennek a szép népdalnak, amit az előbb énekeltem, mondom a címe, hogy Kajla-majla. Azért mondtam meg neki, mert kérdezte. Mikor meghallotta a dal címét, azt mondta, így már ismeri, és szokta is énekelni a finnugor népdalokat, csak nem az utcán, hanem halászás közben. A többi horgász ugyan mérges, de erre harapnak a halak, biztos azért, hogy mielőbb horogra akadva kibújhassanak a vízből, hogy meghallják eredetiben, ne csak a szám tátogását nézzék a víz alól. Még azt is mondta ez a nagy fiú, aki olyan volt mintha egy iskolába járnánk, és jó barátok lennénk, hogyha csak a szád tátogatod és nem énekelsz azt pejbeknek mondják az igazi nagyfiúk. Nagyot néztem, akkor megkérdezte, hová utazom, mondom sehova, csak szeretek kijönni a buszokhoz, aztán tovább kérdezett, és így mondtam neki, hogy a nyolcadikat már befejeztem, de még tovább kell járni az iskolába és haza. Akkor már jó volt, mert láttam, hogy most már ez nem csak kérdés-felelet, hanem beszélgetés, ez már igazi beszélgetés, most én kérdeztem tőle, hogy itt, a városban lakik-e, azt mondta igen, akkor kérdeztem, ismeri-e Bata Karcsit. Akkor ez a nagy fiú kerekebbre nyitotta a szemét, mint golflabda, és azt mondta, nem ismer, ki az. Én meg mondtam, hogy a Bata Karcsi, a Bata pék fia, csak hát meghalt. A nagy fiú akkor se nevetett, hanem azt mondta, jó lett volna ismernie, mert ő még nem barátkozott magyar gyerekkel. Hát az apád és anyád él e még? Mondtam, hogy azok is meghaltak, egy piros autóban, mikor kiszálltak a kanyarban. A nagy fiú kérdezte még, hogy akkor hol lakom, én meg megmondtam, hogy Emma néninél, meg hogy van nekik még négy gyerekük, de akkor jött a busz, és ez a nagy fiú, aki itt lakik a városban, felállt, de közben azt mondta, hogy örül, hogy megismerkedett velem, és azt is, hogy minden jót kíván nekem az életben. Aztán felszállt a buszra, és még integetett nekem a tarka zsebkendőjével a buszból. Én akkor azt gondoltam, bárcsak az én iskolámba járna, lehetne rögtön a padtársam, nem baj, hogy ilyen nagy. Fontos az, hogy szereti a finnugor népdalokat. Bata Karcsi is biztos befogadná az osztályba, ha még élne. Meg úgy látszik, nem is nagy baj az agybaj, ha nem beszélik el gyorsan. **** Kiss Ordas Trombitás Orsolya
www.fokus-su.rs
THEME PrevazilaZenje parizera
Uskraćeni smo za mogućnost da upotrebimo metod spoljnjeg posmatranja uniformnog sveta. Još u osnovnoj školi naučili su nas da čak i u prirodnim naukama posmatrač utiče na posmatrano i to već samim pasivnim činom posmatranja, mada je ova jezička dosetka sadržajem mnogo bogatija nego što kao naučena neupitnost na prvi pogled sadrži. Doduše, možemo da hazardiramo sa pretpostavkom (to nam empatija i neizlečiva filantropija šapuću) da su to neki od naših dedova u svojoj mladosti još delom mogli ali, bez sumnje, već tada su to bila jučerašnja lica. Vreme kada je jednosmerni, neumitni i nepovratni proces sveprožimajućeg uniformisanja čoveku poznatog sveta teoretski ili makar na nivou špekulacije mogao eventualno da promeni smer, generacijama je daleko iza nas, iza naših askurđela i kurajbera. Ako bismo želeli približno odrediti tu tačku u prošlosti, naravno, iz ugla evrocentričnog posmatranja sveta, mogli bismo je locirati u periodu neposredno pred reformaciju. Zbog toga, uz sve uvažavanje nama poznate naučne evidencije, empirijskih saznanja i lične erudicije istaknutih umova, kada govorimo o uniformisanosti sa dobro motivisanom pretenzijom da budemo ozbiljni, mi činimo nešto što bi se, kada pokušavamo da dokučimo sopstvenu uniformu, moglo nazvati ispovešću, odnosno u najboljem slučaju pametnim ogovaranjem - kada iz sopstvene uniforme sudimo o tuđoj. Ovo o našim i njihovim uniformama treba uzeti vrlo uslovno, jer ne treba nam mnogo talenta za apstraktno razmišljanje niti pesimističke nastrojenosti ka svetu pa da primetimo da se sve uniforme već sada svojim manjim ili većim delom kako u kvalitativnom tako i manifestnom obliku međusobno poklapaju sa krajnje izvesnom putanjom razvoja ka jednoj konačnoj, akromatskoj boji. Svi odreda živimo svoje nagovorene živote, ne krojimo kapu sebi, kako to Gi Debor (Guy Debord) kaže, ne tražimo ono što želimo nego želimo ono što nalazimo. Prethodni citat baca svetlo, a kod lucidnijih umova uspeva da raskrinka maltene genijalnu laž svakog modernog društvenog uređenja koje kao krajnju instancu u nekoj budućnosti nudi blagostanje, a čiji nagoveštaj već danas nudi mogućnošću potrošnje kojom se podjarmljuju mase. Inžinjering proizvodnje potreba je od druge polovine dvadesetog veka naovamo uspeo da porobi gotovo celo, a ne samo belo stanovništvo planete. Hiperprodukcijom proizvoda kod rutinera se stvara privid mogućnosti izbora, jer mogućnost izbora je svedena na mogućnost biranja između proizvoda, i to je ta maltene genijalna laž koja ovcama kači električno zvonce oko vrata. Takav moćan izum u arhitekturi društva ne postoji još od vremena kada je crkva institucionalizovala greh, a najjači nagon, polni nagon, podvela pod isti (Alexandar Lambros). Sve naše fundamentalne težnje usmerene su ka stvaranju komfora koji se ogleda u ukusu hrane, kvalitetu tkanine i kroju odeće, konstantnoj temperaturi u što čistijem i mirisnom prostoru u kojem živimo, do broja mehurova koji naš džakuzi može da proizvede u jedinici vremena. U prilog rečenom, evo zgodnog citata iz knjige Tehnika ili ulog veka Žaka Elila (Jacques Ellul) koji delimično može da nam približi razliku između nekadašnjeg i današnjeg poimanja udobnosti: Prostor je bio primarni element udobnosti. Čovek je tražio otvorene prostore, velike sobe, mogućnost da se kreće, DA GLEDA U DALJINU (velika slova intervencija autora ovog teksta), da se ne sudara stalno sa drugima. Te preokupacije nama su potpuno strane. Pored toga, udobnost se sastojala i od određenog uređenja prostora, a koji nije kompatibilan sa današnjim tumačenjem pojma. U srednjem veku, soba je mogla biti potpuno „završena”, iako u njoj možda nije bilo nameštaja: sve je zavisilo od razmera, materijala, forme. Cilj nije bila udobnost nego izvesna atmosfera. Udobnost je bila pečat koji je čovekova ličnost ostavljala na prostor u kojem je živeo. To objašnjava, makar delimično, izuzetnu arhitektonsku raznolikost arhitektonskih enterijera u kućama tog perioda. To nije bio rezultat pukog hira, već je predstavljalo prilagođavanje karakteru; kada bi ih jednom sagradio, srednjovekovni čovek nije mario ako njegove sobe nisu bile zagrejane ili ako su stolice bile tvrde. Takvo shvatanje udobnosti, tesno povezano sa ličnošću, jasno prihvata smrt, kao i sam čovek; njegova svest o smrti isto tako duboko utiče i na njegovo traganje za odgovarajućim miljeom. Danas, nasuprot rečenom, ovaona gradnja ili investment nude kutke za koje verujemo da su nam baš po meri, pa još podupreti ikeiziranim i formaidealizova..nim koještarijama, eto nama mesta gde možemo da odsmrdimo još ovo malo, i prividno
no.6
dostojanstveno crknemo. Naravno, kada bi slučaj bio takav da ćemo da umremo, što se, kako nas to globalna mašinerija za proizvodnju zaborava uči – nikada neće desiti. Mi besprekidno jurimo za udobnošću i ceo život posvećujemo nečemu što bi se sa gorkom ironijom moglo strpati u floskulu prevazilaženje parizera. Podrazumeva se, uključujući i pisca ovih redova koji ih za nadnicu niže. Još je odvratnija blažena nedirnutost koja na pijedestal pokušava da uzdigne tzv. kulturne potrebe, koja misao im je učitana na krilima dijalektičkog materijalizma, ta idiotska saga o materijalnoj osnovi i duhovnoj nadogradnji. Zapravo se radi samo o načinu ćerdanja onoga što se, eto opet uvrežene sofisticirane laži, zove „slobodno vreme”. Da gledanje televizije (onoliko kanala), praćenje sportskih događaja, socijalne mreže, konzumiranje mejnstrim ili pak andergraund ili avangardne kulture jeste mogućnost izbora, osnovna je premisa na kojoj se štanca svaki moderni rob. Jednom prilikom, kada smo se u „kafanskom razgovoru” (a koja je institucija od strane kvazielite prokazana u nešto pežorativno) dotakli reakcionarne kakvoće srednje klase, Darko Kovačević je vrlo lucidno primetio da umetnici i menadžeri jesu proizvod sistema koji služe samo za to da zamagle, odnosno stvore privid nepostojanja klasa. Umetnici su legitimni naslednici nekadašnjih zabavljača, cirkusanata – artista. Ne pomeraju, ne probijaju, nego samo zataškavaju, i funkcionalni su proizvođači u globalnom koncernu koji proizvodi zaborav. A šta je sa tzv. subverzivnim stvaraocima? Kada je reč o onima koji nam predstavljaju sopstveni lažni gnev, kao neku vrstu pomodnog umetničkog sadržaja, očigledno je da je to samo način na koji pokušavaju da kompenzuju beskičmenjaštvo, kompromise i poniženja njihovog stvarnog života - što i jeste razlog zašto se posmatrači tako lako poistovećuju s njima (Guy Debord). To je samo manja odbrambena prevara društva, privremeni trošak, koji sistem ponekad mora sebi da priušti. Sasvim je bezopasno. Nadalje, subkulturne grupe koje su nastajale od bebi-bum generacije pa sve do danas, osim što su na idejnom planu jalove, nastajale na emotivnim i afektivnim krizama adolescenata u potrazi za identitetom, raznim pojavnim oblicima nezadovoljstva ili veličanju preuzetih, sa proizvodne trake sišlih prolaznih idola, nikada nisu bile ništa više od mode, a u širem istorijskom kontekstu se te pojave mogu tretirati kao minorne, a ako je nekom posle ovoga još do smeha, onda i smešne. Sve te farmerice bitnika, duge kose hipika i ziherice pankera, demonstracije antiglobalista pod sponzorstvom svetskih koncerna pa sve do onih koji u spektakularnom društvu nemaju čak ni niža nameštenja i koji zato nemaju šta da izgube, osim ambicije da vremenom budu regrutovani u neku od onih omladinskih humanitarnih armija, a sa sve predsednikovom slikom u prvom redu. Doduše, u kontekstu ovog teksta, može im se priznati izvestan doprinos uniformizaciji sveta, i neka im služi na čast, tek kao – u najjačem slučaju – pijunima, nikako kreatorima. Ono što je u XX veku makar na kratko i isključivo na teoretskom planu moglo u širim razmerama da skrene pažnju, kako bi to vrhunski šarlatan XX veka Gurđijev rekao, čoveka na samog sebe, da se sećamo sebe, jeste anarhistički pokret u Španiji tridesetih godina, koji se, kako znamo, vrlo brzo konsolidovao i u svojim redovima podelio uniforme i činove; te egzistencijalistički pokret u Francuskoj koji je vrlo brzo izgubio bitku sa šampanjcem za doručak. Sve ostalo svodi se na gerilske pokušaje prokazanih pojedinaca od kojih je u našoj zemlji svetao primer Aleksa Golijanin i njegov blog Anarhija 45. Beskorisno je besneti protiv uniformnosti, jer ne postoji nikakva šansa čak ni za eventualnu, svakako unapred izgubljenu bitku, ali kako je čovek proklet, pa mu nada poslednja umire, možda ipak postoji i neka druga šansa osim globalnog nuklearnog rata ili rimejka biblijskog potopa da se ta ljudska grabež i oholost barem za nijansu ublaže. Geza Antal
ART: Igor Marinović
www.fokus-su.rs
11
no.6
POETRY
GHETTO
Unikatna forma
Sa značkom bez značke, sa kapom bez kape plava ili na štrafte, sa platom ili bez plate predstavlja sebe ili je deo maske predstavnik kulture ili neke branše za maskirnu, nadam se, sve su manje šanse pokušaj svrstavanja a različite nijanse zelena za čistoću i prazne kante bela za medicinu i radnike ambulante svačija i ničija, radnička i državna nekog širi, nekog sužava neko je odbija, neko prihvata neke su pretnja, neke zaštita može biti uslužna, može biti vaspitna koja je tvoja, da li znaš? možda nisi svestan, ali joj pripadaš nosi je svakodnevica, čak vozi i bus neke su korisne, neke bije loš glas kako god okreneš, svuda je oko nas neke sam biraš, neke dobijaš uglavnom ih lako prepoznaš neka nosi svoj znak, neka tvoj neka ima samo veličinu, a neka i serijski broj kroz istoriju se provlači, samo menja joj se kroj a unikatnu formu danas predstavlja moj i nije bitna značka, nije bitan broj nisu bitne boje, razlike su sitne jer telo je uniforma duše tako da, iako nosimo različite, opet sve su slične. Borivoje Simić
Uniforme Novo jutro, vreme je da uskočim u svoju uniformu. Svako ide ka svom cilju u uniformi plavoj, beloj, crnoj - razlika je samo u boji... Moć koju daje plava, sigurnost koju pruža bela, čistoća koja se lako prlja, crna je uvek tamna. Komšija puši cigaretu svako jutro u podrumu, naravno u svojoj odori, uniformisan kreće na šljaku... pekar sa kapom i rukavicama, higijeničarka nosi rukavice, krpu, i solnu kiselinu... vojska, murija, dimnjačari – i oni svoje uniforme nose kući na pranje i peglanje, sutra ponovo isto... uniforma je tu da zagreje, obriše slinav nos radniku iz noćne smene, čak i džanki ima svoju uniformu - siv pogled, žute oči... mornari na brodu, kurve u bordelima, radnici na skeli... svi čekaju da završe smenu, odmore se i navuku uniformu za svoje slobodno vreme.... Besposleni takođe paradiraju u svojim uniformama, torbice u rukama, ispeglani sa 100 dinara u džepu... Penzioneri u retro modelima, čekaju red za svoju mirovinu, radost u telu, bedak na licu... Volim žene u uniformi: veži me, umotaj me kao sarmu, obriši pod sa mnom... Neke uniforme jednostavno traže ono što se nudi ispod tezge... Neke bolesti jednostavno nose sa sobom morbidne drugove, kretene sa silikonima u ušima i nosu… Valjda svako bira svoju uniformu: nosiš je, skidaš je, stalno neka druga uniforma, da menjaš uniformu možeš, sebe ne... Veče je, vreme je da složim uniformu za sutra... dimelowkick
12
Avers i revers
Satro elita
Za avers i revers ja činiću sve sve nelegalno legalne poslove samo da ih na računu ja imam što više sve oko mene na njih da mi miriše
dolazim iz grada gde je sve kao dobro, kao najbolji za život, kao nešto ovo ono; šta je tu tako dobro? recite mi sada odmah, mnogi leba nemaju, ovom plata 120 soma. to je sindrom neke naše šatro elite, dokazivanje pred samim sobom, dobro im ide. ide dok ide, dok ih neko ne sjebe, dok ih neko ne zapita, šta hoćeš od nas, tebre!? držo sam u sebi to, sada idete na nerve, ekologija, akcije, dobrotvorne scene; maske su vam bedne, fakulteti preko veze, sređeni, kompleksi, samo da šofer preveze. mi tovimo sve živo, da bismo tovili sebe, a sebe tovimo za elitu što nas jede. pa nemojte da serete, javnosti se smejete, posle pare perete i tako sve nas jebete. pa jebite se vi, stranke i koalicije, izgradnje, investicije, šatro pravedne policije. kao tolerancija, a svi se psuju i kolju, jebeš demokratiju i građana slobodnu volju, kada sediš u skupštini kao bubreg u loju, i sereš da ulazimo u godinu bolju. privatizacija je ovde svakodnevna reč, mi ponizna smo publika dok izvodite skeč, skandalozne naslovnice, šta je to sad, bre? kako su nas skontali, kad smislili smo sve? za par dana, brate, novinarska izvinjenja, što smo rekli, nije tačno, od poštenja mi se kenja, u obraćanju javnosti, tražimo rešenja, niko ništa ne zna, hvala lepo, doviđenja. samo gledamo vas kako se smeškate pred kamerom, sve je lepo, sve se radi sa najboljom namerom, građani su očajni, dosta im je sranja tog, dižu ruku na sebe na kraju, i još se pitate što?!
Za avers i revers ja bre prodaću bubreg samo to me interesuje, samo to zauvek želim da se iza cifre nalazi mnogo nuli, želim da umesto kože, novčanice gulim. zajebaću ljude, zajebaću sve oko sebe misliš da će zbog toga savest da me grebe? jok, neće, ja sam đubre, ja sam otpad, smeće, da li si ikada video od mene govno veće? za velike pare čoveku prodaću maglu što kupuje, koji moj, mora da je panglu ako neće da kupi, o glavu roknuću mu štanglu uzmi, otmi, put pod noge, hvatam štraftu kao vrhovni lik, lako prevrćem lovu ćuti, sad računam, da li su sve ovce na broju fali ovčica, šta?! fali samo jedna šta ću sad, da li je svakog mučenja vredna naravno da jeste, uzmi, lomi, kolji ako ne nađete pare, svi ste dužnici moji da vidim sad ko će koga da se boji lezi dole, radi sklekove, dok ti novce brojim. situacija je malo nezgodna, nešto mi tu fali vi, idioti nenormalni, od mene ste krali? ja otimam od vas, još vam smanjujem plate zatvaram fabrike, i tako meni cifra raste iz opštinske kase vadim keš bez problema za svoj lični interes, ili takva neka šema. ja sam vrhovni lik, niko ne sme da me gleda ja mogu da ubijem čoveka, da tu dokaza nema. avers i revers, revers i avers, nije bitno kako krećeš, bitno je da se snađeš, u čemu je poenta, šta hoću da kažem, uzmi sve za sebe, nemoj drugima da daješ. svaka akcija ima reakciju, zafali mi kinta, brate, izvršim transakciju uvek sam u toku, lagano kradem naciju ako bude trebalo, napraviću inflaciju. za keš radiću sve i svašta, kada nešto zaželim, ne moram da maštam. kada mene vidiš, mozak ti zasta ne, poternica za mnom, idem na ostrva farska, bre. moja je vlast, moja je i opozicija, finansiram stranke, u kampanje se impliciram. lik mi pravi trošak, slobode lišim ga, lik mi krade novac, novcem slistim ga. ako neko smeta, ucenjujem glavu, živ ili mrtav, videćemo se u paklu. ako bio si normalan, postaćeš daklu, imam svoje ljude, neću prljam svoju šaku. davna su vremena, dil se vršio u parku, danas za to služi odlazak u banku. ............... na šalteru ko na šanku, potpuno je legalno, dižem lovu laku. varku optičku pravim pred očima, mislićeš sve, samo ne da sam lopovčina. počinješ tako što se ulizuješ moćnima, kad uđeš u fazon, moćni sanjaće te noćima. začarani krug tako neprestano teče, odoh odavde, čeka me nešto preče. D ZOO
www.fokus-su.rs
mafijaši najveći, lopovi, gangsteri plaćene diplome, magistri, masteri ne mrdate buljom, samo stiskaju se tasteri građani u vašem filmu sporedni akteri! može sve preko reda, samo da niko ne gleda, pravda nije spolja, već unutar dupeta. i tako u guzici neprimetno šeta, svi su ti ovde poput smeđeg parčeta. nit smrdi nit miriše, imaš neke veze. šššš pričaj tiše ako neko nešto zna, prestaće da diše, suprotstaviš se vladarima, loše ti se piše. visoke im plate, nema ništa na rate, samo seru tu o nečemu i dižu kamate. ne vide oni ništa od svoje pohlepe, ništa tu nije čisto, te pare su proklete. vama su fotelje kao nacistima šmajseri, kad vas vidim na ekranu, pritisak bre raste mi; svi puni ste poroka, sve slabi karakteri, visoke vam funkcije, nivoi su vam šalteri. svađe u skupštini, ko će koga nadmudri, ako nemaš pravi odgovor, opsuj ga, udri, dok omladina vene i trune na gudri ti se sprdaš okolo, bravo, bravo mudri. vozite se dobrim kolima, živite u kuli, vi ste kriminalci, vaše duše su sitne, menjate zakone kad i kako vam se digne. narod ove zemlje za vašu bulju gine, problematike građana vama nisu bitne. organizujte humanitarni cert, da ste bar na nuli, šta god pipate, istog trena truli, dosta o tome ste već verovatno čuli. D ZOO
Oslobadanje materije
POETRY
Gradom šetaju nalakirane, izdepilirane, naparfemisane, skockane, isfrizirane nimfice Asketske lutkice kozmetike, nešto između porn bitch i dobre, smerne tatine devojčice Mrzim te sladunjave pičkice žigosane tiranidom lepote, te bogougodne sveštenice Fashion Channel-a što padaju u egzotične meditacije bulimije i anoreksije Pokretni modni magazin, emancipovana devojčicožena, sexy fantazmatski android. NAME: LUST QEEN 2000 MACHINE FOR SEXUAL FAVORS INSTRUCTIONS - INSERT YOUR COCK HERE: HOLE 1 HOLE 2 HOLE 3 - CHOOSE YOUR PLEASURE ON THE OBJECT: 1) FUCK 2) BLOWJOB 3) SWALLOW 4) CUM ON FACE 5) ANAL 6) FETISH 7) DOGGY 8) BUKAKKE ETC. ETC. - CHOOSE AFECTION ON YOUR OBJECT: 1) SCREAMING 2) SMILING 3) TEASING 4) CRYING 5) BAGGING 6) NASTY TALKING 7) HORNY 8) BITCHY ETC. ETC. THANK YOU, COME AGAIN ! HAVE A NICE DAY !
Mis
Prica
Miš se u padu upleo u mrežu pauka iz vrta, Internet raspet između četiri strane sveta.
radimo i lik do mene mi govori neku priču o nasleđenoj kući i o tome šta je planirao da uradi sa njom kad bude imao decu.
Suzdržava razočaranje i bes, znoji se i Odiše prahom gljiva i komposta, trudeći se da na nitima balansira. Trudi se da shvati suštinu ravnoteže, da ne bi morao da služi njenim zakonima, Da mu dlaka ne bude više tako dosadno siva. S vremena na vreme guta i bljuje, zamišlja da je van mreže i secka nokte, brusi ih i radi akupunkturu po opalom lišću. Usput ubada i gliste koje se skrivaju od istine, ubada ih ovlaš, a one mu se obmotavaju oko vrata kao pitoni i sile ga da ljubi tlo. Danijel Čavić
Brodolomac
U nemirnoj magli, Što noć hladnu prati, Nečija duša Opet sniva, Opet pati. Treptaj zvezda blago sja, A mladi putnik, Jasnije no pre vidi, Visine nedostižne Što dohvatiti želi. On ćuti, Oko njega pučina šumi, Talasi se o stene biju. On je sam, Sa pogledom oštrim, K moru upregnutim, Svoje lađe se seća. Thea Merso
Izabirem vaše lične profile, vaše personalitije, umnožene Merlinke, vi ste kao jedan isti prašak za veš podeljen u više vrsta, boja i mirisa Nadam se, dok milujete svoje prostetičke grudi i mazite silikonske pice, sa licima filovanim botoksom, upregnutih stopala u tesne štiklice, nadam se da će zasićenje i raspad nastupiti sami od sebe usled neprestanog gomilanja inputa energije koji krši vaša kibernetska tela što neprestano obrađuju vrišteći joy-output ekstaze Unutar kodova vaših telesnih aparata raste kvasac informatičke greške, genomski ostatak nadkodiranja, eksploziva, eruptivna mutacija
no.6
Novi poceci
Sećanjima klizim po staroj, od koraka vojski, utabanoj stazi gde nakon bitki spokoj nalaze i svetlost i tama, i poraz i čast. Predstava pri kraju. Karta znanog sveta svijena: nešto veličanstveno ali izgleda izgubljeno. Stvarnost je dodirnula beskraj.
Dejan Ušumović
Var
Primirje Prorez uz godove Strah od gmizanja Patinom kroz kodove Slast puzanja Otupljena epom Čojstvo u odstrelu Lascivne nevinosti Otapanjem zida U jazbini mrava Sluzokoža žege U beloj noći Višak blizine Rasprskava svanuće Viktor Radonjić
A törpék várat akarnak építeni. Az építőkockák azonban olyan nehezek, hogy nem tudják megemelni őket, mert ők picik és gyengék. Segíts nekik a vár megépítésében! Közben figyelj arra, nehogy összedőljön a vár! De vigyázz, mert a törpék vérrel élnek, és bármelyik pillanatban bemászhatnak a szádba, hogy ne szólhass senkinek, attól kezdve, te leszel a váruk. Nemes Z. Márió
Disznomese
Egy disznó felakasztása nem fogja elrettenteni a többi disznót, hogy felfalják a felügyelet nélkül hagyott csecsemőket, és noha a pszichózis önmagában sohasem termékeny, minden, ami lelkesít, elátkozott. Nemes Z. Márió
Pokušavate da uklonite grešku a ona se gomila, gomila, gomila… nema dovoljno jakog superlepka koji bi držao sve na okupu Raste, raste kosmičko jaje… Želim da se rodi mesnata devojka, ne više koščata neman za pseće ljubavnike koji se zadovoljavaju kostima, ne više igračkica plastičnog disciplinovanog tela niti asketski projekat kozmetike za polnu degustaciju Ona mora da smrdi kao šuma, truležni panj, da pronosi svežinu pokislih pašnjaka Da pleše radoznala i smela, strašna u lepoti, raščupana bosa bahantkinja musava od vina koja rađa život u rumenoj zanesenosti i doji jedrim masnim dojkama Da širi se i razvija vlažna i meka feromonska Materija Nikola Oravec
sve to loše deluje na mene misli mi krenu u tom pravcu, postajem depresivan a posao je sam po sebi dovoljno težak ali nastavljam da radim i mislim o tome a on i dalje brblja o kućama, imanjima, provodima, izvesnoj budućnosti. pravim se da slušam i skidam blok po blok sa trake a kad nešto treba da bude smešno, nasmejem se. to ga ohrabri pa se teme smenjuju, reči postaju oblak koji sve jede, svet je pun surove nade, mislim ja radimo i on priča, priča, priča i tako svakog dana kao i u ostalih 300 miliona fabrika na ovom jebenom svetu. Siniša Oreščanin
A XXI. szàzad küszöbén Ketten ülnek, csak ülnek. Semmit sem tesznek, vagy épp menekülnek? Mondd, hovà? mikor a dögvész elàraszt, mikor mindenütt megölnek hova làbadat teszed, mert nem vagy te màs, csak egy àtkozott gépezet, egy programozott àllat, aki csak vegetàlhat, kinek agyàt àtmostàk az évek: a XXI. szàzadi képek. Mi voltàl te? Ember? Nevetséges. Tòth Kata
ART: Dr. Ojed
www.fokus-su.rs
13
no.6
PROSE Süket beszéd
- Érzed már? – hátradőlök. - Nem hallok semmit. Felé fordítom lassan az állam és odabiccentek. Mindketten elmosolyodunk. Becsukom a szemem. Szaglászni kezdek, mintha valami édes íz csípná az orrom. Nem is gondoltam soha, hogy az édes is képes eféle galádságra. Bánt, majd kiszúr, mint egy füsttel teli szappanbuborékot, de én mégis megőrülök érte. Mozdulni sem merek, nehogy elszalasszak belőle egyetlen másodpercet is. Hagyom, hadd lepje el az arcom, majd a testem teljes egészében. - Ez eltart vagy egy óráig.-Nyugtatom magamat. - Nyisd ki a szemed! Először tétovázok, de hirtelen a kíváncsiság válik nagyhatalommá és képes vagyok bármit feláldozni az újdonságért. Ilyenkor nincs szó viccelődésről, nem taktikázok, hogy csak az egyik szememet nyitom ki először, majd ha érdekes, utána küldöm a másikat, vagy még csak rá sem kérdezek, hogy „miért?!”, csak öngyilkos módján belevetem magam a csalogató mélységbe. Egy napsugár. Barátom egy napsugarat pillantott meg és ez a pillantás most már többszörös önmagával kapcsolódik szorító láncba. Már a nyaka is kékül, de annyira szereti, hogy nem képes megválni tőle. Ismerem az érzést, nem hibáztatom. Sőt, mintha azt a láncot én vettem volna neki. Nem azért, mert tartoztam neki és szívességet sem vártam tőle, csak mert szerintem egyszerűen jól áll neki. Ő bezzeg bátran forgatja a fejét, csillogó fogakkal mosolyog az arcomba, majd a szemeit csillogtatja tovább, amint visszafordul. Fordulj csak felém! – kérem alássan, bele sem gondolva abba, hogy magam sem tudom, pontosan miért kértem erre. Ő csak hunyorított egyet kettőt és megkérdezte, mit akarok. - Vajon hol vagyunk? - Hogy érted? - Hol vagyunk szerinted? - Jó kérdés, magam sem tudom. Ezzel elfordulok tőle és gondolkodóba ejtem magam. Mintha sűrű köd venne körül. Olyan sűrű, hogy a lábaimat is csak érezni tudom. Legalábbis addig, amíg elhiszem, hogy tényleg ott vannak, ahol legutoljára láttam őket. Felnézek, majd felnyúlok a levegőbe, hogy megnézzem, mit találok a fejem fölött, de mintha a semmibe nyújtózkodnék. Vajon reggelente ha nyújtózom, mennyivel lóg ki a takaró alól a lábam? Mert hogy kilóg az biztos, csak épp visszahúzni felejtem el mindig. Megfeledkeztem a fényekről. Azok majd biztosan segítenek tájékozódni. Ránézek öreg barátom arcára, hogy majd onnan vezetem vissza a fény forrását, de a szemem megakadt azon a tekinteten, ami valami borzasztóan hatalmas fenékkel trónolt a gazdáján. Lehet, hogy már ő is a mókuskerékben van. Csak úgy düledezik a szeme, ahogy fut, hogy az orrát bele ne verje a saját térdébe. - Valami baj van? – kérdezem tőle óvatosan. - Mmm. - Mit nézel? – dobálom pillantásaimat közte és a feltételezett tárgy között. - Semmit. - Akkor csukd be a szemed! Megijesztesz. - Nem merem. Azzal csak figyelt előre, mintha egy vak holló ült volna a száguldó vonat fedelén, észre sem véve, hogy milyen messzire került már az otthonától. Ekkor már nem aggódtam, hisz tudtam, mit érez.
14
- El sem hinnéd mit érzek! Egy kisgyerek haladt el előttem, éppen annyira gyorsan, hogy ne tudjam szemügyre venni, de elég lassan ahhoz, hogy még észrevegyem. Én kiskoromban csak száguldoztam egyik faluból a másikba, úgy tekertem a kétküllőst, mintha turbinát szereltek volna a lábaimba. Se jobbra, se balra nem figyeltem, csak előre, és csakis előre. Homályosan láttam a szembeszéltől, kezeimben görcsöt szorongattam, de nem érdekelt, hisz dolgom volt. Próbáltam utána nézni, de addigra eltűnt a szemem előtt. Lehet, felgyorsította azóta a lépteit. Talán várják valahol. - El sem hinnéd mit láttam! - Örülök, hogy érzed. Csak ültünk ott szótlanul, vagy egy órája, legalábbis a nap állásából számítva. Éreztem ahogy kezdi hűteni a hátamat a fagyos fém pad, mintha halott testén pihentettem volna szobameleg kezeimet. Kicsit mozgolódtam, majd hallgattam ahogy a vér szépen elcsurog a lábujjamig. Ott aztán fordult egyet és lódult felfelé a főbázisra municióért. Büszke voltam rájuk, hisz jól tudták mit csinálnak, ráadásul nem is magukért. Nekem próbáltak segíteni, egyetlen gazdájuknak. Egy pillanatra megroppant az önbizalmam is, vajon jó vezetőjük vagyok-e én egyáltalán. Valóban tudtomon kívül fogtam be őket, de miután tudomást szereztem létezésükről, segítettem-e őket eléggé? Vajon jól érzik-e magukat a fennhatóságom alatt? - Te, én olyan jól érzem magam! – jött a nem várt válasz, úgy ahogyan a fény szűrődik be egy nagy fekete vászon kis kukucs-lyukán át. - Örülök, hogy érzed. - Te min gondolkodsz? - Á, bonyolult. - Nekem mondod?! – és nevetünk mind a ketten teljes erőből. Addig itattuk az egereket, míg egy öregasszony oda nem jött hozzánk egy csomag papírzsebkendővel, hogy megkérdezze mi bajunk van. - Az ég világon semmi hölgyem, csak kicsit elfáradtunk. Ő meg, mint aki úgy látszik nem látott még ilyet, visszaült a helyére és csak fél szemmel kacsingatott ránk tovább, amitől belőlünk csak még jobban zúdult ki az öröm, a boldogság. Emlékszem, kiskoromban, néha a túráimon mások is csatlakoztak hozzám, sokszor több százan is voltunk és hosszú sorokban robogtunk végig a fő úton, néhol, ha volt terünk, egymást kerülgettük fél kezünkkel fityiszt mutogatva hónunk alatt a mögöttünk lévőknek, a másikkal pedig vászon sapkánkat szorítva a fejünkre, úgy figyeltük egymást, hogy a körülöttünk lévőket szinte alig vettük észre, csak ha ránk szóltak, hogy „Óvatosan kisfiam!”, vagy „két kézzel fogd a kormányt, öcsi!”, de nekünk akkor olyan stabil helyünk volt azon az ülésen, mint nárcisznak a friss virágágyásban. Felnéztem a bal felső sarokba kiakasztott faliórára és mosolyogva vettem tudomásul, hogy bőven van még időnk. Barátomnak is most már több mozzanat volt a szeme körül mint azelőtt, így gondoltam eljött az ideje, hogy harapjunk egyet. - Éhes vagy? - Kilyukad a gyomrom! Izzadtunk, élveztük ahogy áradt belénk az energia, minden porcikánkkal a pillanat rabjaivá lettünk, sokszor állva tekertünk, még akkor is, ha már a levegőért is kapkodni kellett. Én a kormányt bámultam, ahogy mozgott jobbra balra, éreztem az erőt a karjaimban, én irányítottam, és mégis ő tartotta a hátát. Szúrt az oldalam, könnyeztek a szemeim, csikorogtak a fogaim, de a fejemben végig ott volt egy állandó gondolat: Szükségem van még egy falatra! Még egy lépésre! Oláh Viktor
www.fokus-su.rs
PROSE KiUszik belOle, elUszik tOlem
no.6
(road movie apával 2.)
Most az egyszer nem apával mentem haza. Van egy ismerősöm, aki folyamatosan lepöcsözi az apját. Én ilyenkor helyette is elszégyellem magam, de közben azon gondolkodom, mennyire sértő lenne, ha apám tudná, hogy néha titokban én is ezt hiszem róla. Egyszer megfogadtam magamnak, hogy mindenkit elfogadok olyannak, amilyen, és kikerülöm a konfliktushelyzeteket, de egy bizonyos idő után elfogyott a türelmem. Amikor apával megyek haza, még az autóúton is lassan vezet, mert azt mondja, értékes csomagot visz. Arra gondolok, a kocsi csomagtartójában kényes herendi porcelán, Tiffany-lámpa, üvegkristály poharak lapulnak. Ezekkel üzletelhet apám. A határon már ismerik, kezet ráznak vele, elbeszélgetnek a legújabb politikai eseményekről, szóval apám bratyizik a határőrökkel. A vámos már messziről vigyorog a fehér Fítyóra, benne rám, apám lányára. Amikor az ismerősöm, aki folyamatosan lepöcsözi az apját, de még előtte is, mert ilyen viszonyban vannak ezek egymással, tapasztaltam, szóval ez az ismerősöm, amikor megkérdezte tőlem, hogy egyáltalán minek utazom az apámmal, hiszen így tőle függök, akkor rögtön azt mondtam, hogy „Jó, ez valóban egyfajta függőség. De ha nem vele megyek, akkor a vonattól vagy a busztól függök.” Az ismerősöm persze ezt elismerte, ám hozzá tette, hogy ő nem ilyen függőségre gondolt, mert akkor ilyen értelemben mindenki kurva determinált. „Mindennek ki vagyunk szolgáltatva, de azért én mégsem szolgáltatnám ki magam az apámnak, aki amúgy is egy pöcs, mert – osztotta meg velem véleményét – minden apa pöcs.” Most az egyszer azért nem mentem apával haza, mert valóban egy pöcs volt. Pedig én szeretek vele utazni, még akkor is, ha ilyenkor korán kell kelni. Hajnalban ülünk kocsiba, amikor még kevesen járnak az úton, és kevesen vannak a határon. Még sötét van, amikor elindulunk, útközben megnézzük a napfelkeltét, egyre népesebbé válik az E-5-ös is, és mire oda érünk a bekötőúthoz, valóban reggel lesz. Ilyenkor már minden bulinak vége, apám szeme is kezd lecsukódni, feje is kezd rábukni a kormányra, de közben azért, az ébrenlét és az álomlét határán lebegve, még nyomja a gázt. Anyám ekkorra már a franciaágyban tényleg abbahagyja a mocorgást. Arcán a párna gyűrődése mély nyomot hagy. A kutyám is hazatér éjszakai útjáról. Majd ha már a házunkhoz érünk, és kinyitom a kaput, látni fogom rajta, hogy olyan nagyon feldobott, és csak úgy húzza maga után a pisicsíkot. Anyám persze még hálóköntösben van, a haja is kócos, de már fogat mosott, mert friss a lehelete. Neki egyébként mindig friss a lehelete, erre biztosan nagyon odafigyel, táskáiban, ruháinak zsebeiben nemcsak rágót, hanem tik-takot is hord. Amikor anyám még fiatal volt, és arcán a bemélyedések és ráncok csak a párna gyűrődésének lenyomatai voltak, nyitott szájjal rágózott, és hangosan pukkantgatta a lufikat. Erősen festette a szemét, ebben rá hasonlítok, amúgy olyan vagyok, mint az apám. Attól félek, ha megöregszem és anya leszek, nő létemre én is pöcs leszek, mint ahogy ismerősöm szerint az apák szoktak lenni. A hajnali utazásokon egyébként mindig az ismerősömre gondolok, apával csak néha beszélgetek, mert azt mondja, hogy elálmosítja őt a hangom. Egyszer például felolvastam neki egy jó szöveget egy könyvből, éppen az a bizonyos ismerősöm javaslatára, és majdnem átsodródtunk a szemben levő sávba, mert elbóbiskolt. Szóval innentől fogva nem olvasok fel, meg nem is nagyon mesélek neki semmit. Persze az is közrejátszik ebben, hogy apámnak nem jó semmit sem elmondani, mert vagy nem érti meg, hogy miről beszélek, és akkor egy csomó ideig értetlenkedik, vagy pedig félreérti, és akkor meg olyan dolgokról kezd el beszélni, ami untató, nem tartozik a tárgyhoz, esetleg – és ez a leggyakoribb – olyan atyai okoskodás, amit megfogadva tudom, hogy boldogtalan lenne
az életem. Éppen ezért kussban vagyunk, nézzük az utat, várjuk a napfelkeltét, majd a bekötőutat. Én az ismerősömre gondolok, néha egy kicsit talán le is hunyom a szemem, és magamban mosolygok. Az ismerősömnek egészen szép farka van, én pedig az úton apával, erre az egészen szép farokra gondolok. Elképzelem, hogy egy kicsit belém rakja, éppen, hogy csak a makkja eltűnjön. Az ismerősömnek, aki pöcsnek tartja az apját, talán tényleg igaza van, és mindenki ki van szolgáltatva valakinek vagy valaminek. Miközben apám arra koncentrál, hogy ne erősen nyomja a gázt, mert a porcelán, a lámpa és a kristálypoharak könnyen megsérülhetnek, és akkor már nem ér annyit az áru vagy egyáltalán el sem tudja adni, és miközben apám arra koncentrál, hogy nehogy elaludjon és lesodródjon a kocsi az útról, én ki vagyok szolgáltatva a gondolataimnak és ismerősöm egészen szép farkának, ami lassan, óvatosan elindul, akkor, amikor még sötét van, elindul az úton, hogy napfelkeltére eltűnjön bennem a makkja, hogy mire valóban reggel lesz, végképp ne tudjak apámnak semmit sem mondani, csak a kocsi egyhangú zúgásába és rázásába simuljon bele ismerősöm képzeletbeli lökéseitől rázkódó, remegő testem. Előttünk, a semmiből egy nyúl tűnik fel. Apám hirtelen lefékez, a nyúlnak nem lesz semmi bántódása, néz, rám pislog, tudja a gondolataimat, és nem akar továbbállni. Mi pedig ott állunk az autóúton, éppen a bekötő előtt egy kilométerrel, és nem tudunk elindulni, mert egy nyúl megálljt parancsolt. Apámnak ki kell szállnia a kocsiból, hogy elijessze. De a nyúl nem tágít, nem fél, csak néz a Fítyó felé, benne rám, apám lányára. Hosszú füleinél fogva emeli fel az előbb még a kormányt tartó kéz, rakja be a kocsiba, teszi be a női ölbe. Ott ücsörög tehát a nyúl az ölemben, barna szemében látom magam, testem megnyugszik, gondolataim közül kiúszik ismerősöm egészen szép farka, hogy majd csak jóval később, talán két-három nap után ússzon vissza, és teljesítse be az utazás valódi értelmét. Amikor legközelebb találkozom az ismerősömmel, aki még az apja előtt is hangosan kimondja, hogy pöcsnek tartja, szóval az ismerősömmel, amikor két-három nap múlva újra találkozom, elmesélem neki, hogy már megint apám Fítyójában utaztam, és az én ölemben pedig egy nyúl, aki mást sem csinált, csak nézett, és mire a házunk elé értünk, lepisált. Vékony szoknyám rögtön átnedvesedett, Vénusz-dombom egy fiatal, ám egészen határozott nyúlnak köszönhetően ammóniától bűzlött. A kutyám húzta a csíkot, anyám lehelete üdévé tette a reggelt. Apám már a franciaágyban aludt, én is már a fürdőkádban álltam, hogy minden piszkot, gondolataim és az út mocskát lemossam magamról, amikor eszembe jutott a nyúl. Hogy ott hagytam a Fítyó ülésén. Anyám hálóköntösében rohantam ki az utcára, nyitottam ki a kocsi ajtaját, és éppen nyúltam volna a nyúl után, amikor az lassan, de biztosan a levegőbe emelkedett, elindult kifelé az ajtón, majd megkerülve a meglepődéstől mozdulatlanná vált testem, feljebb emelkedett, hogy kisvárosom piros cseréptetős házai felett elúszva, akárcsak ismerősöm egészen szép farka, kiússzon látókörömből, és visszatérjen oda, ahonnan jött, az autóútra. Most is úgy volt, hogy apa hajnalban jön, én éppen hogy csak magamra kapok valamit, beszállok a kocsiba, és neki indulunk, és várjuk, hogy minél előbb kivilágosodjon, de mégsem így történt. Az utolsó vele megtett utamkor, ami nem is olyan régen volt, találkoztunk a nyúllal, és apám egyszer sem kérdezte meg tőlem, hogy hova tűnt, hogy mit tettem vele. Mintha nem történt volna semmi sem, úgy viselkedett. Már öt óra is elmúlt, a csomagokat is kivittem a ház elé, de még mindig nem jött. Ismerősöm apjára gondoltam, pontosabban a farkára, és arra, hogy vajon egészen szép lehet-e neki, általánosságban pedig arra, hogy a fiak farka hasonlít-e apáik farkára. És ekkor megértettem, hogy apám miért nem jön, és hogy miért nem utazhatok vele ezentúl soha többé már. Bencsik Orsolya
ART: Nikola Lučić
www.fokus-su.rs
15
no.6
PROSE
Brodski dnevnik kapetana Vargasa
Dan prvi, Prodavanje petardi za vreme Praznika, naročito maloletnicima, nije moglo doneti dovoljno sredstava za održavanje života ovih mojih, porodici sastavljenoj od raznovrsne nahočadi i jedne žene jer ja sam veran čovek, bar u smislu reprodukcije, što se ne bi smelo tvrditi za nju jer jedan od mojih mališana je mrk i spram ostalih je kao druga strana tosta, te sam danas isplovio. Već neko vreme odlažem tu mogućnost izlaza iz teškoća nabavke hrane i pijaće vode, a predlog je dao moj rođak, brat od druge majke, kapetan Vrski, da uzmem komandu nad jednim od prekookeanskih brodova njegovog privatnog preduzeća, jedrenjak „Marija”, te da lovom na rakove kraj Beringovog moreuza zaradim i do 2000 jedinica stabilne valute mesečno. Ovu mogućnost sam odlagao, ne zato što inače volim post, već me malo plašila činjenica da ću, ako prihvatim, morati da zauzmem mesto kapetana broda, a po struci sam tehničar drumskog saobraćaja, i nema mogućnosti da budem kuvar ili nešto slično jer, kaže Vrski, kuvari ubacuju kuvare, takva su pravila, i ja imam puno poverenje u tebe, uostalom, isti kurac, drumski, rečni, prekookeanski saobraćaj, samo neka izgleda kao da znaš šta radiš, a i daću ti moje skripte sa faksa. Zasad je sve u redu, mada povremeno mislim kako je trebalo da kupim gitaru i sviram na ulici, a u pauzi prodajem petarde, tako bih udvostručio zaradu. Na svakih dvadesetak minuta mi je muka i onda odlazim u svoju kabinu da povraćam, a to činim odvažno i šepajući. Ispovraćao sam skripte kpt. Vrskog i nekim čudom nestalo je svo crveno mastilo kojim je podvlačio one važne delove. Meki krompirići su i na ramenima moje žene na crno-beloj fotografiji, kao epolete na kapetanskoj uniformi. Ženo moja, moli se za mene i čuvaj male tršave. Nadam se da posada ništa ne sumnja. Dan drugi, Jutro je mirno. Daske škripe kako se „Marija” njiše, po njima se kotrlja par boca „Nelsonove krvi”, pevale su mi uspavanku cele noći pa sad, kad se sretnu, zveče kao prolupali budilnik, jedan zveket pa drugi za koji minut. Piće se tako zove po admiralu što je umro negde na pučini i nisu želeli da ga spuste u more po običaju te su ga ubacili u bure ruma ne bi li sačuvali njegovo telo. Međutim, to nije smetalo žednim mornarima da do dna ispiju čitav taj koktel. Pričica koju sam pokupio iz lične kolekcije „Zabavnika” ne bi li mi koristila u razgovoru sa posadom. Nadam se da niko od njih neće imati priliku da okusi koktel po imenu „Vargasova krv”. Napolju se „Marijina” jedra klate kao grudi moje žene, kao i još nekih dama koje sam imao čast da poznajem tamo na kopnu. Lepo ih je gledati i pored bola u mamurnim očima jer im ne prija snaga svetla što prodire kroz oblake. Izgleda da svi ovde znaju šta rade, a naročito mi se dopada ponašanje prvog oficira koji svako malo kaže nešto kao: - Gospodine, mislim da bi sada trebalo da dignemo/ spustimo jedra. I sve što ja treba da uradim je da kažem: - Slažem se. I onda on izda naredbu, i čini mi se da je pre „Marije” bio samouki bariton. U svakom slučaju, njegov glas para kroz moju bolnu glavu kao kvalitetna električna glodalica te na svako moje: Slažem se, navlačim kapu da mi uši potonu što dublje, sluh je kažu dar. Njegovo ime je Pavič ili Pavlovič, pomalo neobično jer slično ime je i našeg kuvara što se kosi sa brodskim kanonima Vrskog. Zabrinut i zbunjen, ali ne toliko da zaboravim da šepam, sa novim horom adm. Nelsona odlazim u kabinu. Dan treći, Sve manje mi pristižu savetodavne i privatne, što radio nije, sms poruke kpt. Vrskog; iz nekog razloga na ovom delu globusa nemamo potrebnu i dovoljnu količinu signala za tako nešto. Poslednja poruka mi je objasnila zašto pored sve savremene tehnologije višeklipnih naftnih motora koristimo jedra ovde na „Mariji”. Mi navodno oponašamo putešestvije
16
Magelanovo, i to je maska za nemoralno, tj. van sezone, a i protivzakonito premeštanje rakova iz mora na našu palubu, a potom u potpalublje. Otud i ova troroga kapa za koju sam, sad znam opravdano, mislio da je odavno izašla iz upotrebe u savremenom pomorstvu. Dok se Pavič dernja, ja držim kormilo. Prilično je jednostavno, kraj mene je kompas i valja držati pravac, a bogami i smer. Pedala nema. Ni žena. O Bože dragi, kako mi nedostaje žena, uopšteno uzev. Da mi uloga nije takva kakva je, isplakao bih se na ramenu brodskog malog koji eno ga riba „Marijinu” palubu. Devo Marijo, pomozi, a tek je treći dan. Vidi se po bradi sve samih muškaraca oko mene. Dan četvrti, Žene na brodu su, kaže „Zabavnik”, nesreća. Ne bi trebalo da pored imena bude i ostatak tako željenog ali zabranjenog voća. I pored merodavnog informisanja kojim sam opskrbljen (kolekcija „Zabavnika”, u daljem tekstu K.Z.), čini mi se da postoje izuzeci iz tog pravila. Određena osoba ne poseduje, čini se, hemijske supstance potrebne da bi se mogla smatrati muškarcem, makar u smislu etarskih čestica koje stvaraju određene potpazušne bakterije pri varenju, ili prosto maljavosti pomenute oblasti. A i znam da se Balkansko ime Branko prilično lako transformiše u ženski ekvivalent Branka, što baca još tamniju senku sumnje na mornara svetlije duge kose, a koji uz to preferira da nosi škotski kilt. Afinitet ka suknjama primećujem i kod ostalih članova posade, krišom pogledi, te odlučujem da stvar prvom prilikom bliže ispitam. Dan peti, I pored toga što to ne spada u zaduženja njegovog položaja, sve češće izdajem naredbu mornaru Branku da pripremi i donese mi kafu u kabinu, te se broj ispijenih šoljica dnevno popeo sa tri na osam. Prijatno mi je da posmatram kako belih ruku, zavrnutih rukava, spušta poslužavnik od emajla na moj sto i kroz mirisnu paru iz keramičke šolje ukrašene cvećem, ljiljani, vidim širok osmeh. Iako vidim da posada sve više gunđa zbog mog kafenisanja, nije me briga, mislim da sam se zaljubio. Dan šesti, Branko me brije. Okuražio sam se na taj korak jer mi više nije bila dovoljna dužina trajanja naših susreta u vezi sa kafom, donošenja i odnošenja pribora za njenu upotrebu. A izgleda i da je istina da od nje rastu brkovi. Nakon tri dana već uvrćem brčiće. Razgovor u toku brijanja je bio prilično koristan, i pored toga što se „Marija” usled nevremena divlje ljuljala pa sam iz svega izašao sa mnoštvom zapetih na licu, a između prazan prostor. Praznine u razumevanju odnosa u našoj maloj zajednici sada su ispunjene. Ispostavilo se da su moja nagađanja istinita. Branka je pravo ime mog brice, i nije brica već frizerka što objašnjava zašto sam, i pored navedenih uslova, izašao sa tek desetak posekotina, i što sam sad u stanju da pišem jer prerezanog grkljana to verovatno ne bih mogao. A plus je bila pažljivija jer gaji prema meni naklonost kao ja što je imam prema njoj. Dan sedmi, Pored sve vedrine, nebo nam se smilovalo, na brodu je tmurno, iz očiju mornara posivelih lica sevaju munje. Preznojim se gledajući u njihove rastuće brade, jer Branka ne želi da ih brije, samo mene. Uprkos svim merama, moja brada nastavlja vratolomni rast te su mi često potrebna i dva brijanja dnevno, ujutro i uveče, a ponekad i noću. I pored sve nečuvenosti mog postupka, iz praktičnih razloga sam primio Branku kod sebe u kabinu, da tu živi. Ali kakvo mi to zadovoljstvo pruža! Rekao sam joj, Branka, i da umrem, najviše bih voleo da se to desi dok me ti briješ, i ne plašim se smrti, samo se bojim za tebe, pogotovo
www.fokus-su.rs
PROSE kada vidim mornare gde su unosno zapeli da naoštre svoje sablje, filmske rekvizite, o improvizovano tocilo. Još je jedino Pavič prijateljski raspoložen, mada me nekako sažaljivo gleda, kao da kaže „niste Vi bili tako loš kapetan”, ili mi dobaci pogled nekako uzdržan i dostojanstven kao da govori „bilo mi je zadovoljstvo da Vas poznajem”. A drugi Pavič, kuvar, trudi se da ukloni svog psa od mojih nogu, gde ovaj sve češće legne i tužno uzdiše. Kaže mu, „Doktore”, jer tako se pas zove, „ne dosađuj kapetanu”. Kažem „neka, ne dosađuje mi, osetilo kuče bliskost smrti”. Dan osmi, Na samoj ivici, takoreći sa nožem pod grlom, danas smo ugledali kopno. Oružje je zastalo i u neizvesnosti žedno čekalo, da bi naposletku bilo odloženo, uvele šije vise sa ograde, pošto je na obali gradić, idilično mesto, preplanule devojke šetaju, pa se u uglovima očiju mornara ucrtavaju one bore sve vidljivije u lepoj starosti. Branka i ja, lišeni sredstava za održavanje higijene dlake i tela, pošto u strahu nismo smeli napolje, najjadnije smo prilike na palubi, oboje zarasli u gustu crnu dlaku, brade su nam upletene i mirišu na kafu. Posada se sva uparadila, Pavič je čak svima napravio po papirni cvetić da ga smeste za rever, ko ga ima, ko nema, drži ga u zubima i niko ne obraća pažnju na nas, i ja sam zaboravio da šepam. U iščekivanju pristupa, svakog trena sam mislio da će zaurlati svi do jednog, poskakati u vodu i mahnito preplivati tih par stotina metara, međutim, mirno i bez reči, kao prava gospoda, oni su sačekali da izglancanim čizmama kroče na obalu. Kao da je u pitanju ceremonija, smoking obavezan. Naposletku smo na brodu ostali samo Branka i ja, a i Doktor je šljapkao po vlažnim daskama, čuva kuću. Čista paluba, specijalno za ovu priliku, a pokraj užeta precizno namotanog u kolut leži komadić hartije. To je vizit-karta, podignem i vidim, u helvetici ispisano: U. Pavlovič, Akademski grafičar i profesor likovne kulture. Dan deveti, Precizno namotano uže zapravo je trebalo da bude zategnuto te da na vetru proizvodi zvuke, sa utrobom broda namesto rezonatorske kutije, razapeto od pramca, gde je stajala jedna glava od alabastera, drvo je skuplje, ali bogato lakirana, pa do doka, proizvoda gotovo netaknute kulture, ako izuzmemo fino izbrušene varove tu i tamo. Ovako uže još uvek leži na daskama i nije ispunilo svoju svrhu da nas čvrsto veže za obalu, te se „Marija” otrgla, izmilela iz zaliva, pa sad sa nama koji u panici dršćemo i čupkamo obrve plovi u nepoznato, van svake kontrole. Pokazalo se da Branka bolje podnosi iznenadnu promenu okolnosti koje dovode do nepredvidivih okolnosti, uzela je kormilo te ga vrti na jednu stranu, a kad se umori, onda malo i na drugu. Predveče primećujemo izvesni smisao u telesnim i vokalnim ekspresijama našeg saputnika, psa Doktora, umirio bi se na određenom kursu, jedna od struja koja bi nas povela sa sobom mu je neobično prijala, te mu posle kraćeg većanja predajem svoj trorogi šešir i dakle komandu. Nadam se da smo ispravno odlučili. Naše je sada samo da izvedemo lađu iz učestalog laveža, do zadovoljnog mljackanja i dremke. Više ne pripisujem slučaju pronalazak vizit-karte, Pavlovič je naime nakratko podelio sa mnom svoje simpatije prema ostrvima Srednje Amerike: - Par bermuda i majica govorio bi - šta ti više treba. Trebalo je signal pročitati u pravo vreme, u sebi sricati: -Ja ostajem, a spasilačka ekipa može da pronađe brod prazan ili sa dvoje ljudi i psom. Skriven poziv na večno letovanje nehotice smo zamenili za neizvesnost opstanka. Imamo hrane. Zasad je vedro. Dan deseti, Nada i vera ne opstaju, kao što je sve manje i čajne kobasice, poklon brodskog kuvara Paviča, a na sugestiju Pavloviča, koji je sve ovo i zakuvao. Fina komadiška mesa umotana
no.6
u hartiju sa ofset štampanim logoom super marketa svog porekla, zelena slova, takozvano masna, sada zaista takva, uokvirena crvenom tankom linijom, ukusna su uprkos sasvim prosečnoj obradi, osnovno predznanjce u programima za dizajn, žvaćem ih i natapam svojim sokovima, razlažem do najsitnijih hranljivih čestica, poslednje tragove modernog čoveka ovde, među nama. Branka peva staru uspavanku iz svog kraja, gradića stvorenog da bi dao povoda za dobar roman, jedan od više njih, na putu do Nobelove nagrade za književnost, i nazad u sasvim mirno ispijanje dobre kafe na mestu užasnih događaja, i prašina natopljena krvlju suva je i sve sitnija, fina, kao prah šećer, dahom otkriven ratluk, ružičasto meso. Njena glad je uzvišenija. Zadržava bistrinu pogleda upirući njime u neodređenu daljinu, Spasitelja možda, oči u oči, dok su moje zamućene iako prevaljuju male razdaljine, pojeo bih i njen list i butinu, batak i karabatak, tuda koračaju moje oči, kopači zlata pioniri, gde god načneš, zlatna žica, meso zemlje. Doktor tumara u potpalublju, čujemo slabašne zvuke, tek ako bih uho naslonio na jarbol, mogao bih protumačiti borbu do smrti i gozbe u slavu pobednika. Dakle, pacovi prvi napuštaju brod, brod koji plovi, brod koji tone? Dan jedanaesti, Uporna je da me probudi, a tako sam slatko sanjao, trpeza je bila puna i okolo se motao pas, radosno kevtao na svaku komadišku mesa, lizao nam dlanove, kao Branka sada što mi ljubi obraz, jezik je transporter iz sitog u gladno, sasvim kontra onom na šta smo navikli, i ja se budim, da bih video da ta topla i vlažna stvar nije Branka već isti onaj pas koga sam sanjao, Doktor me zove, a ima i zbog čega, probudio sam se u tami i lađa je sa svih strana okružena stenama, Branke nigde. Dižem svoje onemoćalo telo, mnoštvo užadi pomaže, napinjem i oči ne bih li video gde se nalazim. Noć je ipak vedra i polako razaznajem maleni zaliv, tek toliki da se jedan brod uvuče sam, a to mu je, pretpostavljam (K.Z.), pošlo za rukom zahvaljujući nekoj srećnoj struji, ili ga je prosto neko ovamo uvukao. U svega nekoliko zamaha dospevam do obale, oštri šljunak. Napred je tamna šuma, a odatle glasovi. Koračam sve derući kožu sa tabana, cipele smo pojeli. Najednom svetla se pale, okačene žice između stabala, mnoštvo raznobojnih sijalica, tu je gomila ljudi, oni se smeju, piju i ljube, raspoznajem jednog, dvojicu, sve više njih deluje mi poznato, onom sam klincu prodao vatromet „Ruski čibuk”! Ha, i Branka je tu, uhvatila se za ruke sa mojom ženom i one plešu, moja i razna deca ih prate, od iznenađenja padam na dupe, i tek odozdo vidim natpis na platnu ispisan jarkim bojama: „DOBRODOŠAO, VARGAS!”. Sunce mu kalajisano, šta će biti sutra? Nestaće sve kao nevidljiva fatamorgana što se često viđa u pustinjama? Nije me briga, uzimam čašu i nazdravljam svom srećnom povratku među one koji me vole, žene, decu i ostale! Dan dvanaesti, Na osnovu podataka iz moje lične karte pronađene u šeširu Doktora, psa, isporučili su me helikopterski, svog jadnog, glađu izmučenog, na kućno lečenje. Kažu da sam usred šume pevao i iz lišća pio morsku vodu bogatu muljem. Otuda otužni ukus kog ne mogu da se oslobodim, ni ne smem ništa da stavim u usta, nalog doktora, ne psa. Kažu, trebaće neko vreme da se potpuno oporavim, za to vreme govorim svojoj ženi u pero nekoliko poslednjih dana i ona piše, bez obzira na sve nečasne detalje, ona me voli. - Imaćemo bebu, kaže. Zanemeo sam od sreće. I inače sam dobro, samo kad pred dubok san onako trenem na par minuta, uvek čujem onu uspavanku koju mi je Branka pevala, čuje se tu, ispod prozora. Završavam pisanje ovog dnevnika ujedno predajući trorogi šešir mome rođaku kpt. Vrskom, to je tiha svečanost, jedino daske na podu škripe, kao nekad „Marija”. Uroš Pajić
ART: Nikola Zaklan
www.fokus-su.rs
17
no.6
Tea citrommal
PROSE
Mostanában sokszor fázol. Néha a lábad, aztán sűrűbben érzed a karodban. Olyankor mindig arra gondolsz, vajon van-e olyan, aki felmelegíthetne, vagy csak a sötétben gondolhatsz rá ezután. A minap leültem a számítógép elé. Gondoltam megnézem a régi fotókat. Barátságokról, szerelmekről. Megnéztem. Egyre gyorsabban hajtottam egymás után a képeket, emlékeket, aztán hirtelen kikapcsoltam a számítógépet. Görcsös sírás folytogatott, felálltam, kinyitottam az ablakot és engedtem, hogy az arcomba essen az őszi eső. Ma sem értem, hogy miért szorongat a múlt. Soha sem éreztem az emlékeket nyomasztónak. Fel kellett ébrednem azon a napon. Egyedül kellett lennem egy pár órát, hogy aztán lassan, majd egyre gyorsuló csapkodásként a fejemben rögzíthessem az elmúlt életeket. November elsejéhez közeledünk. Még most is hallom a dörgő hangot, amikor a sírásók kíméletlenül hánnyák a földet a koporsóra. Mintha még utoljára szólni szeretnének a halotthoz, hogy mielőtt még a teste teljesen kihűlne, lármázva táncoljon még egyet. Vagy csupán csak hivatásból meg kell még utoljára nyilvánosan siratni a hozzátartozókat, hogy aztán a közönség elmondhassa szerdán, a piacon, mennyire szomorúak voltak a lányok az apjuk temetésén. Te is fel fogsz kelni hétfő reggel. Szedsz a kertből virágot, csokorba kötöd, ahogy édesanyádtól tanultad, és mint jó tanítvány meglátogatod. Kapálni már nem fogsz, mert annyi időd nincs, de azért egy miatyánkot eldörmögsz. Újra dideregsz, a képek villámként cikáznak a fejedben. Takaród nincs, olvasni nem tudsz, egyszerre várni kezdesz valakit. Talán főzöl neki teát, telerakod citrompótlóval és aztán közlöd majd vele, hogy egy fél citromot facsartál a teájába. Most arra gondolsz, mi lesz, ha nem is olyasvalaki jön, akit vársz. Vagy, hogy eleve milyenfélét vársz? Mi történik majd a teáddal, ha a képekről jön elő valaki. A sötét múlt, meg hasonlók... Lehet, hogy jobb lenne, ha lemennék a boltba citromért? Nem érzed, hogy mennyire mindegy?! Annyira szánalmas minden, ami most a fejedben életet nyert. Kezdesz olyanná lenni. Egy gondolat vagy a fejedben. Hiába fázik a lábad, már nem is keresel zoknit, hisz múltkor sem húztál egyet sem a lábadra. Elkezdesz a múltban élni. A képek irányítanak. Sajnos nem kezdesz el nevetni ezen. Sírni sem jó, már egy hete nem voltál a fürdőszobában. Könnyebbnek tűnik így a nyamvadt kis életed. Nem jön senki sem. Rád zárták az ajtót. Megsimítod az arcod. Eltűntek a ráncaid. Szereted az őszt. Az esernyő a kedvenc tárgyad, emlékeszem, mert beleírtad a lexikonomba, amikor még csak kilencévesek voltunk. Lám, megint itt vagyunk, annyi különbséggel, hogy most három telefonod van, három különböző telefonszámmal, kb. négy közösségi portálon vagy címszereplő és még egy új könyvvel sem gyarapodott a polcod. Igen. A képek a fejedből lassan kitódulnak, vissza a számítógépbe. Orron be, szájon ki. Hétfőn kimész a temetőbe, de előbb megígéred magadnak, hogy meg sem próbálod majd kiásni a koporsót. Elhiszed majd, hogy egészségesen is lehet gyászolni. Lehet, hogy már sírnod sem kell. Most kezdtél csak igazán fázni. Viszek neked egy zoknit, csak kérlek, nyisd ki az ajtót. U.i. : citrom nélkül is szeretem a teát. Jónás Tünde
18
U Danteovim krugovima snovidenja
U bezbrojnim krugovima Danteovog pakla, koji nije bio, moram priznati, isključivo samo njegov pakao, prolazilo nas je mnogo. Odatle su dolazile nemilosrdne struje događaja. Mogao sam jedino da zaključim – bogovi mi nisu naklonjeni. Posle deset godina ništa više nije isto, ni ja. Ne likom, on čak kao da se ne menja i još uvek ličim na srednjoškolca... Ali, lik nije bio presudan za Danteove krugove, a možda i jeste, jer da je moj lik, koji mi je podarila Majka Zemlja, bio blagorodniji, blagosloveniji, milosniji, možda ne bih izazvao gnev bogova. Za deset godina se ništa nije promenilo, osim što sam sve više prestajao da gledam oko sebe, sve jače i dublje u sebe. Od tada kada sam počeo da upoznajem sebe – počele su i paklene godine. Godine Danteovog pakla. Ono prokletstvo koje je pisalo na hramovima u vidu gnoma sedmorice mudraca – konačno je pronašlo put do mene. Zajedno sa njima nasledio sam i Sokratov demonski glas (daimonion) bez kojeg više nisam mogao ništa da učinim. Od tada nisam slobodan, jer sam zgrešio pojevši plod sa drveta saznanja. Od tada sam počeo gledati u sebe, kao u dno bez stepenica, u čije se dubine samo strmoglavo sklizneš, a nemaš stepenica da se nazad vratiš. Sve više sklon stidu tumaranja po unutrašnjem nebu, pretrpeo sam sav besmisao sveta. Oko više nije videlo grad, ulice niti ljude. Jednog dana ipak se desilo otkriće dok sam šetao ulicom. Video sam ljude kako šetaju gradom – i zaprepastio se od gledanja. Pa oni postoje kao i ja. Ova mogućnost
da postoji ulica, ne samo kao mogućnost, već i kao stvarnost i da je sve što je u njoj u tom trenutku zaista bilo stvarno - dovela je do toga da prestanem da sanjam kako je sve iluzija. Usled dugog boravka u sebi sve sam zaboravio. Jer u tajnama samosvesti je tama i nema boja na ulicama ili u proleće. Šopenhauer je iskreno tvrdio da je jezgro našeg bića skriveno u dubinama samosvesti, ali ta ista samosvest ne ume da odgovori na svet koji joj dolazi spolja, ona ne zna zašto deluje tako kako deluje i ne zna zašto hoće baš to što hoće. Koji uzrok svesti je može zadovoljiti da ona odabere jedno, a ne drugo? I odakle dolaze uzroci? Iz snova? Snovi su govorili i obrazovali stvarnost. Uvek se govorilo da sanjamo ono što doživljavamo u stvarnosti. Ali, ne. Ja tako ne mislim. Ono što sanjam vodi me kroz stvarnost. Jedino snovi oblikuju moje motive i čežnje, jedino pod uticajem sna menjam stvarnost. Bilo da su snovi jasni i ujednačeni i nastavljaju se u jednom smislenom hodu prema cilju ili u raspetosti na dva ili više odeljka; bilo da su snovi uzburkani, puni nepovezanih slika i simbola, zastrašujućih puteva, nejasnih tajni i bez putokaza, takva je onda danima i moja stvarnost. Kakva će biti stvarnost takvog snevača? Snevača koji nesvestan značenja treba posle buđenja da pogleda svetu u oči. On, koji gleda da je on pred drugima kao bez opravdanja za svoje snove bez znakova, a oni smireni, nahranjeni i lepi. On im izgleda kao krivac........... a da sam ne zna zašto.
A házban ülök
Valentina Čizmar
(Kovács Jolánka Ülök a házban című írásának feldolgozása) Lila dalocskát dúdol a könyvespolc, a heverő szemlesütve hallgat, a falak röpködő madarat ölelnek magukba, pattogószárnycsapásaik lengik be a szobát. A bezárt ablakszárny tág utat enged a levélrezzenésnek, a faágak neszező csendjének, mocorgásának. Látom, a szentjánosbogár, nem várja a koraestet, máris kis fülét tapasztja a redőnyrésre, hogy meghallgassa a könyvespolc lila áriáját. Zöld testű, szivárvány szárnyú szitakötő hevesen udvarról a lámpámra hímzett kassai rózsának. A házban ülök. Meleg hullámok csordogálnak ereimben, miközben a falak szivacsosan átszövik a rózsaszínű hasfalat. Már vártalak, szól a szobám vidáman, s könnyedén megérinti a vállam. Barna lépteid zaja ébresztett fel égszínkékszendergésemből. Vidám azúrkék és
www.fokus-su.rs
kármin piros volt az álmom, valószerűtlenül hosszú. Mire a szőke pezsgőre került volna a sor, olajbarna borongós lépteid felébresztettek. Bíbor sajgása, ráérősen bejárta a szobát, az előszobát, az ebédlőt, majd ott marad velem, és letelepszik a gyöngyházfényű fehéren villanó porceláncsésze aranyszegélyén. A vadcseresznyetea nedvesen mosolyra húzza eperpíros száját. A tea gőze mályva pirosan izzad a váratlan kalandtól. Tekintetét a méz sárga mennyezet nyeli el. Halványkék a madarak szárnya, szürke alapon. Türkizkék a szemük. A házban ülök. Ülök és nem értem Jolánka tegnap miért nem jött haza? Kiss Ordas Trombitás Orsolya
Iz sanovnika Osoba o kojoj je reč trenutno nema ime. Identifikuje se snovima i planira da se transformiše u priču. Ona se ne bavi književnošću ali veruje da u jeziku postoji prostor za neki novi život u koji bi mogla pobeći. Nesavršene junakinje su beskonačno simpatične. Ona nije rođena za šoping i nije istina da joj nedostaje savršen muškarac (to mi se nameće priča sa radija i moram da demantujem razne besmislene izjave). Osoba koja je sanjala zelenog papagaja probudila se sa poznatim bolom u stomaku usled osveženih emocija za koje se nadala da su prošlost. Kroz misli joj je prošla činjenica da godinama nije videla papagaja i zapitala se odakle ovaj u snu. Taj dan je putovala autobusom koji je u nekoj nedođiji stao da pokupi paket. Iz automobila su ubacili kaveze u kutijama. Taj dan nije bio ništa posebno, pojavila se neodlučna retroaktivna patnja i zeleni papagaj se obistinio. Potom su usledile naučne emisije o vremenu i prostoru, fascinantne teorije o nepostojanju vremena i mogućnosti putovanja kroz isto. Teorije nisu od pomoći. Kafa se kuva sa vodom iz bunara, punom teških metala. Za piće se koristi flaširana voda, iz plastike, puna svega što ta plastika ispušta. Ptice-pesma. Kakva pesma? Ostavila sam belešku i zaboravila da ptice-pesma znači pesma ptica. Pesma kojom ptice šire svoj prostor, obeležavaju ga nekako. Koliku će teritoriju zauzeti jedna ptica, zavisi od njenog repertoara. Dok sam sanjala u tonućim časovima pred zoru, probudila me je pesma ptice. Iznenađujuće raznolika i čista muzika. Ključ za razumevanje apstraktnog, bespredmetnog i nenarativnog toka. Probuđena pesmom, bila sam svesna da sam jedina koja ju je čula. Jedino ljudsko biće. Ptica je svoju teritoriju proširila i na moju svest. Može, prihvatam. Ljudsko biće je retko u situaciji da se oseti ne baš domaće, kao da je posmatrač nečega što se odvija u istom ali ne njegovom svetu. Vanja Subotić
PROSE
Friends fiends
Sofizmi palanke krotko stružu, te paraju hrapavu svest. Utom, u limbičkom sistemu onostranosti, u krugovima metamorfoze, onirički vrhunac kopni snolik. Isti se gubi, nestaje u titrajima korespondencije polusna. Kako se kasnije i usnulom samootkrilo, to jeste snolik sa drevnim licem od žada i telom trogodišnjeg deteta. Dapače, dvodimenzionalnim telom, jerbo je ono samo isečak kakve memljive i čežnjive crno-bele fotografije androgenog deteta. Na koncu, uporedo sa njegovim razdanjivanjem, bledi i sve ono što se do tada svetim činiše. Vonj, svetlost, vazduh dozivaše spavačevu blinkajuću svest, koja tada poče da opipava svoj puls, dokučuje svoju auru i procesuira osete. Jednim minornim osetom beše pomalo zatečen - poče da oseća nečiju mlaku krv u svojim cokulama kako šljapka. Vucarajući telo pomračenog uma kroz noć, kroz železničku šikaru i šaš, međ’ cirkularni bulevar višespratnica i centar grada muzej stakla. Slomljene snage, emocionalno depriviran, on smogne svu svoju skrušenu empatiju, te je upre na ptice stanarice sa simsa dvanaestog sprata. Nedugo zatim, poluusnuli ponovo biva savladan tremorom duha i jednim sedatiranim padom (ssssssšljuuuusss) kliznu u mekotu belih laži. Zaroni u baršunaste vlati trave mesečinom okupane, u svilenaste vlasi kose nokturalne brinete. Tonući polako kroz sirup (ne)spokoja, pantomimičnim senzualnim pokretima kao da valja, erotičnim obrisima kao da gradi kakav lik, jedan jači metalik - maznu utvaru ljubavi. Nalik onoj koja je nekolicinu puta do sada proškiljila u njegovo ogledalo zaborava, u kakvo popodne, jednog od mnogih davnih samotnih leta. Nedugo zatim navire i plavi razočaranje snagom okeana. Episodium depressivum non psychoticum, gradus majoris (F 32.2), u njegovom minulom komadu života, u učestalim mahovima, fingirala je sva njegova mitomanska mentalna polja osunčana sentimentom. Žéla i lišavala ga je svih trenutaka poluistine i intime. Te svoju voljenu nerođenu sestru Anksioznost sve češće ostavljala uškatuljenu međ’ uplakane tapete sa paperjastim oblačićima. Ovakva olaka procedualnost psihorazapnuća kod njega je samo dodatno huškala i razgaljivala opšte stanje nezadovoljstva. Smlaćen kompletnom individualnom osionošću, životnim habitusom i izigranim detinjim herojstvom, on ipak uspe da subsumira sva određenja te jedne bojazni. Ali, kao i u svakom činu, a svaki čin je čin pokajanja, on ustukne i pristane na taj jedan transcendentni mali korak napona, osenčen samo u mislima. Akt dovoljan za mentalno isplovljavanje i sigurno utapanje u njenim, kao letnje noći toplim očima. Dok tamo dole na njenom očnom dnu, uz huk turobnih dubina, tragajući za obespredmetnjavanjem svoja 24 problema, on skopča mentalno nehigijenski siže - Ona je moj najbolji prijatelj, i ja je volim samo kada sam pijan. Da, ali ona je on, ona je nedokučivi amor veneris, ona je androgeni um, prefektura bića nad kojom prevejava vrhunski estetizovana obmana. Crvena nit previda, utkana u stil koji je sve u odnosu na njega kao čoveka, kao krajnjeg civilizacijskog dostignuća. Paraegzistencijalistička rutina koja despotski kormila danom i generiše svaki njegov dah. Stoga on, ne mareći za svoj skroman životni vek i zadovoljan kapacitetom akumuliranog očaja, donosi odluku da konačno zarije šake u crnicu te uspešno reanimirane iluzije.
no.6 (odlomak)
Dovoljno dugo je živeo u fantazmagoričnim mail-ovima, i među fotografijama dvogodišnje devojčice za koju je govorio da je njegova kćer. Sada u džepu svoje vindjakne napuklom snagom opipava i steže sedefastu dršku. Budi se nešto natprirodno u njemu dok stiska tu dršku noža. Ustaje, otresa duvan sa pantalona. Otvara slepljene usne sa belom skramom na ivicama. Udiše i izdiše gotovo istodobno. Diše teško, kao što su teški i njegova glava, korak i misli. Dok se njegova tegoba-teskoba, kako je bliža praskozorju, ekstatično uspravlja i savija. Mahnita u svom spontanom sagorevanju, ona se bliži svom skorom razrešenju. Beskrajni spiralni lukovi oker trenutaka nasumično bude smele želje i ambivalentne ambicije. Lukovi se nižu kao igrokazi, ali samo na tren i kratkog daha. Dok se on rastače i srlja, prigrli ga tup zvuk, koji ga tupog presamiti. Začu se cviljenje spinovanog tona nemoći. Prvi zadati ton u toj melanž melodiji pojednostavljenja, koja zbilja relaksira tonus i regeneriše mir. Te ga ponuka da skonča sa svojom genealogijom konstantne promene gađenja koju gaji prema svojoj anatomiji, prema svojoj nabrekloj mešini, prema svojoj soc-emocionalnoj nemuštosti. Uz huk nedovršene simfonije, jednu po jednu pomisao sustiže optuženje, nemi jauk stisnutih zuba, buljuk i bumerang revalorizacija. Sve sami suveniri slepački pokupljeni na ovoj ruti uspenja noćne tišine i sunovrata snivačke utonulosti. Poetika ignorisanja sadašnjosti i budućnosti, i usredsređivanja na proverene stare vrednosti (nasleđenog) poraza, poče da mu igra kao konopac oko vrata. Dok steže dršku, topot reči poče da klopara po njegovoj moždanoj korici: „Gabi, ti si nam krišom pokazivala svoje sise na času biologije. Gabi, ti si nem. Gabi, ti si nesrećna. Gabi, ti si maničan. Gabi, ti si radila u kupleraju. Gabi, ti si majka. Gabi, ti si cela ova ulica. Gabi, ti si ja. Gabi, ja sam slep.” On je, ona je. Predodžba kraja… Minula tačka razrešenja. Iz tačke u kap, iz straha u spas. A gde drugde? Osluškuje eho eha, svitu zvučnog identiteta ljubavi. Ali dalje od tačke samoodmazde ljubavi i jednog telesnog pražnjenja nije odmakao. Gotovo da je sada i on samo jedna tačka na nečijim belim rukavicama. Da li je budan? Gde se nalazi? Napolju je dan, ali u sobi je poprilično mračno. Prepoznaje bolnički pomoćni ležaj, bolničko ćebe, intravenoznu infuziju kako kapka. Preslišava se, nasumice pretura slike, prikaze i reminiscencije. Sa nesigurnošću, priseća se nečijeg vereničkog prstena, graje u birtiji „Pipacs”, religijskog miomirisa sandalovine i isparenja nafte i zamorenih ulja sa železničkih pruga. Utom, oseti hladan mir olakšanja. Otvoriše se vrata, bolničar, korpulentan mladić prijatne spoljašnjosti. Ne skrećući pogled na njega, proveravajući ringer-glukozni rastvor, izusti: „Gabriele, biće sve u redu. Dobro ste prošli sa tom ubodnom ranom u grudnom košu.” Tada se seti upražnjenog mesta među bistama ispred zgrade penzionog/zdravstvenog/zavoda za zapošljavanje… Seti se lokalnih uobrazilja, njihovih likova i dela, tih štaka i uniformi provincijske kulture. Taj krepki mitteleuropski duh i panonski mulj, koji sablažnjava svakog umetničkog nikogovića koga je ova palanka vaspostavila… I tu tremor krene da mili kao amazonski mravi po njegovom telu. Beonjače mu zasijaše kao žar… Goran Grubišić
ART: Marica Kicušić
www.fokus-su.rs
19
no.6
ESSAY
FORME CITANJA U SVAKODNEVNOJ PRAKSI
Avgusta 1997, odlazeći na letovanje, a pročitavši već „Rat i mir”, za čitanje spremam „Anu Karenjinu”. Na prvoj strani, Ljevin strčava, uzbuđeno, niz stepenice; žena mu se porađala, ako se dobro sećam. Njegove doživljaje pratim još nekoliko glava, isprva sa izvesnom rezervom (očekujući, naime, da se pojavi Ana iz naslova), a zatim sa punim uživljenjem – iako mi knjiga uskraćuje predistorije likova, pa moram da ih tumačim i dedukujem sam. Posle stotinak stranica, neobičnosti u pripovedanju gomilaju se preko kritičnog praga, i najzad shvatam da autor pretpostavlja apriornu, intelektualnu i emotivnu investiciju čitaoca, a da sam ja, neinvestirani čitalac, na putovanje poneo drugi tom knjige. Ipak, zavolevši likove, dovršavam roman, da bih se kući, naknadno, prihvatio i prvog toma. U kontekstu teme broja, ovaj događaj može da se prepozna kao odstupanje od uniformnog čitanja (poznatog i kao „redom”), te da modelira reverziju kao novu i kreativnu čitalačku tehniku. Ta tehnika ima više funkcija, a ja ću za primer navesti samo jednu. Recimo da sam se, iz nekog ličnog ili profesionalnog razloga, doveo u obavezu da pročitam knjigu autora kog prezirem, i za koju sam potpuno siguran da je imbecilna. Ipak, moje neumesno poštenje, udruženo sa rigidnom doslovnošću, nalaže mi da je pročitam u celosti. Pretpostavimo još, konkretnosti radi, da data knjiga pretenduje, istovremeno, da bude napeta (te svako poglavlje ostavlja junake u nedorečenoj, dvosmislenoj situaciji) i da bude iznenađujuća, tj. korak ispred čitaoca (te finale otkriva neočekivani obrt). Čitati takav spis od početka do kraja, sa podtekstom autorovog samozadovoljstva što svoje pretenzije tako zgodno ostvaruje – dok je, uistinu, njegova egzekucija šablonska, mašta infantilna a kulminacija bolno predvidljiva – znači igrati po pravilima jednog žanrovskog masturbatora i otud predstavlja ponižavajuću neprijatnost. Ali – ali – ako bih takav petparački otpadak čitao unazad, tj. počev od poslednjeg poglavlja, izvorni mukotrpni takt, koji naraciju podređuje paraestetskim kvalitetima, dao bi se naslutiti tek kao sopstvena parodija. Naša književnost diči se romanom koji, slavno, ohrabruje čitaoca da eksperimentiše sa redosledom poglavlja; u pitanju je „Hazarski rečnik”. Izbor tog redosleda biva olakšan tabelarnom strukturom rečnika, čije kolone predstavljaju civilizacijske perspektive (hrišćanstva, islama i judaizma – sa svojim verzijama i predstavnicima), dok se vrste, implicitno, dele po epohama (hazarskoj polemici, prvom talasu interesovanja za Hazare i savremenom dobu). Priznajem da sam ovu knjigu ipak počeo da čitam od početka do kraja, tj. abecednim redom, što me je ostavilo pod nesvesnim utiskom da su njeni glavni likovi princeza Ateh i kir Avram Branković; tek su mi kasnija pristupanja pomogla da razlučim omiljene mi likove, poput freskopisca Nikona Sevasta i leutara Jusufa Masudija. Ipak, za Pavićev roman, za koji je rečeno da u recepcijskom smislu predstavlja vrhunac srpske književnosti (S.V.), većina onih kojima je dostupan mogla bi pre reći „nisam čit’o”. I zaista, u kombinatoričkom obilju mogućnosti da se pročita Lexicon Cosri, obično se bira varijanta poznata i kao „nikako”: legitiman i iznimno popularan pristup literaturi. Tehnika „nikako” raspostranjena je kod neznalica kao i kod znalaca, koji su u svom ekstremnom obliku prevazišli fazu erudicije i sada se nalaze u fazi mudrosti, te smatraju da bi im čitanje pojedinačnih knjiga zamutilo percepciju
20
literature kao celine. Što se tiče književnih recenzija, uputno je čitati ih kao da je njihov potpisnik sledio nauk Oskara Vajlda, koji je izjavio: „I never read a book I must review; it prejudices you so”(izražavajući valjda strepnju da bi se, čitanjem knjige koju treba da prikaže, izložio opasnosti da mu se dopadne ili da je zamrzi, i da bi svoj posao obavio pristrasno). Meni to lično ne smeta, i od pisca recenzije očekujem ono što i od pisca ma koje fikcije, a to je da piše kao da će se na njegov tekst primeniti i neka tehnika različita od „nikako”. U poslednje vreme ne interesuju me toliko ni potpuna, ni nulta, već delimična čitanja, sa kojima sam se prvi put sreo pre dvadeset godina, a putem knjige za decu iz serije „Izaberi svoju avanturu”. Pri dnu strane, na primer, čitaocu je mogao biti ponuđen izbor da se pridruži Petru Panu u Plavoj laguni (okrećući stranu X), ili da sa Izgubljenim dečacima ode do Zlatnog vodopada (okrećući stranu Y). Tako je svako čitanje predstavljalo jednu putanju kroz tekst – a kada bi se ista završila hodom po dasci na brodu kapetana Kuke, ja bih se vratio korak nazad (što se u programiranju zove backtracking) i pravio drugi izbor (depth-first search). Komercijalnost i istraživanje mogućnosti interaktivnih knjiga ovog tipa utihnuli su sa pojavom kompjuterskih igara, ali su za vreme svoje popularnosti uspele da dosegnu složenost koja se na osnovu ovog uvoda teško može naslutiti. Takođe, raširenost ličnih računara omogućila im je da evoluiraju u elektronski žanr interaktivne fikcije (IF), koja će, kada i sama bude prevaziđena grafičkim avanturama, pokušati da postane umetnost. Time se, u smislu intencije, uspostavlja pun krug, jer se kao preteča „Choose Your Own Adventure” serije otkriva ulipovski koncept priče po želji, koji je prvi implementirao Remon Keno šezdesetih godina XX veka, a po ideji sadruga Fransoa le Lionea, inspirisanog Borhesovom pričom „Vrt sa stazama koje se račvaju” iz četrdesetih. (O grupi Ulipo može se čitati u rubrici „Vrt” julsko-avgustovskog broja „Polja” tekuće godine, koju je uredio Bojan Savić Ostojić). Kenoova proto-IF nudila je čitaocu neku postavku i pitala da li mu se sviđa; ako ne, dobijao bi alternative – ili bi se vrteo u krug – sve dok se ne bi zadovoljio nekom od njih i krenuo dalje, gde bi se proces ponovio. Priča-putanja koju sam ja pročitao bila je (otprilike) o tri mala graška u zelenim čarapicama koji se bude iz svog sna u mahuni, i jedan od njih tumači snove druge dvojice na uznemiravajući način. Pomenuti Borhesa u kontekstu čitalačkih tehnika znači opasno se primaći jednoj crnoj rupi, u koju preti da implodira svaki dalji tok asocijacija. Ipak, ja ću pokušati da njenu gravitacionu moć, nizom nategnutih metafora, iskoristim kao pogonsku silu, ušavši u orbitu na mestu gde možemo da zamislimo da se nalazi mistifikacija „Pjer Menar, pisac Don Kihota”. U ovoj priči, dobri Horhe Luis pokušava da zamisli kako bi se dao tumačiti klasični „Don Kihot” da je sročen u XX veku, plasirajući time koncept kreativnog anahronizma. (Uticaj ove priče mnogo je veći nego što prethodna zabeleška sugeriše: „Pjer Menar” već pripada legendi.) Uopšteno rečeno, tekst se čita ceo i to od početka do kraja, ali uz promenjenu premisu o njegovom nastanku – premisu čije održavanje, prirodno, zahteva mentalnu disciplinu, a u krajnjoj liniji orvelovski doublethink. Navešću dva primera ovog načela: u prvom, imitacija se čita kao original, a u drugom, neironičan tekst kao ironičan.
www.fokus-su.rs
Šezdesetih godina prošlog veka (valjda), poznati nemački glumac na neodređenom putu ka svetskoj slavi, rođen pod prezimenom Nakcinski koje je iz poslovnih razloga transformisao u Kinski, ime Nikolaj istom prilikom nemčeći u Klaus, objavio je album recitacija „Kinski spricht Villon” – Kinski besedi Vijona. Kažu da je za svoje interpretacije privremeno poprimio ličnost srednjovekovnog francuskog pesnika i skitnice (kao što će kasnije, zloglasno, tokom svoje „Isus Hrist Iskupitelj” turneje komunicirati samo kroz uvrede i citate iz Novog zaveta); recitovao je Vijona sa živošću i žarom, i njegova izvedba pesme „Ich bin so wild nach deinem Erdbeermund”, uz osnovnu instrumentalnu pratnju, dosegla je popularnost koja se ravna sa uspehom Šerbedžijinih recitacija u Jugoslaviji. Pre nekoliko godina, pretražujući YouTube za svaki trag delatnosti Kinskog, naišao sam na tu pesmu i prepevao je, uz mnoge permutacije stihova i druge oblike pesničke slobode, sa nemačkog na srpski. Moj prepev obiluje aluzijama na tamnicu i senku vešala, dve sablasti Vijonove, koje u originalu nedostaju: gde Kinski besedi o „noćnoj molitvi” (Nachtgebiet), ja dopisujem mrak i memlu; gde se original bavi zagrljajem, ja posežem za metaforom sa gubilišta, te moj Vijon čezne da mu „dah stegne... omča belih ruku”. Što je sve ljupko i krasno. Osim što, međutim, pesma nije Vijonova. Pesmu je, kao i većinu sa albuma Kinskog, sročio izvesni Paul Ceh, i objavio je u svojoj zbirci pesama „u duhu Vijonovom” tridesetih godina XX veka u Minhenu. Kinski je ne trepnuvši sve te pesme tretirao kao Vijonove originale, pristupio im sa adekvatnom strašću i gorčinom, a album naslovio gordom objavom: Kinski spricht Villon. Sticajem okolnosti, uspeh tog albuma učinio je da se upravo za velikog Vijona, a ne malog Ceha, poveća interesovanje dela nemačke publike. Voleo bih da mislim da je to bila i želja Kinskog. Drugi primer je višesmisleniji, etički osetljiviji i, najzad, manje književan; navodim ga pre svega zbog upečatljivosti i svežine. Oktobra ove godine, u Beogradu se pojavilo vanredno, nezvanično izdanje stripa „Zagor”, pod naslovom kog trenutno ne mogu da se setim (a nije mi interesantno da rabim internet pri pisanju ovih sastava), kvalifikovano od strane svojih pseudonimnih autora kao rođendansko. Radi se o đaku koji od starca-borca pred školom saznaje da se Šiptari spremaju da napadnu Pećku patrijaršiju, odlazi na Kosovo da upozori monahe, i tamo sreće Zagora. Zajedno, oni savladavaju šiptarsku zasedu, detoniraju oružje pronađeno u jednoj pećini, imaju neke interesantne susrete i naposletku đak sam probija obruč KFOR-a da bi ušao u Patrijaršiju i obavio zadatak. Ja ovde nemam nameru da ismevam retoriku stripa, jer nisam navikao da porugu koristim u funkciji podilaženja, a ne vidim kako bi ona viša funkcija – izazivanje – u kontekstu ove publik(acij)e došla do izražaja koji zaslužuje. Ukratko, ukoliko je strip ozbiljan – već koliko „Zagor” može da bude ozbiljan – a meni se čini da jeste – onda je to upravo tragično. Zato sam negde na polovini stripa odlučio da ga čitam kao ironičnog i propisno uživao do kraja. Budem li ga čitao opet, praviću se da su ga autori pisali tako da nije jasno je li ironičan ili nije, dakle kao subverziju protiv satire kao i protiv mitomanije (ili njihovih respektivnih parodija), to jest kao simbol stapanja oba ta diskursa – i mnogih drugih – u jedinstveni, smisla lišeni, diskurs informacije. Dušan Vasić
ESSAY
Ivo Andric i nesvodivost na uniformno Svjetonazorski okvir Andrića I. – sadržajno bogatstvo U bogatomu je književnome opusu Andrića prisutno mnoštvo ideja, od kojih onda jedan značajan broj smjera i k egzistencijalnoj relevantnosti. Od njih pak ima i onih moguće koje posjeduju značajke filozofijsko-etičkih univerzalija. I glede toga nema u Andrića nikakva novuma: budući da uz obimnost sadržaja, obično a prema nepisanom pravilu, ide i velika pluralnost ideja i stavova. To u njeg nije raritetno – zatičemo isto, naime, i u drugih velikih književnika. No, ova pluralnost ne mora biti samo iz razloga tek puke potrebe za razlikama u stavovima, već više zbog broja i vrste životnih fenomena koji se u djelu tematiziraju, te konkretne prostorne kontekstualizacije – u Andrića je najčešće riječ o Bosni – i imanentnih specifikuma.1 Pri tomu, premda mu je svjetonazor bogat i složen, to ne znači ujedno da je u njeg riječ o mehaničkome i profanom zbrajanju svega i svačega s „tržišta ideja”, koje je imao priliku upoznati, u nekakvo rogobatno eklektičko zdanje. Naprotiv: prije će se raditi o jednoj samosvojnoj (autentičnoj) slici svijeta, koja je kontekstualno oprimjerena (i/ili crpljena) u Bosni. Nećemo biti prvi koji će reći da ona ima, recimo odmah, jednu bitno humanističku provenijenciju i koja je uveliko s prepoznatljivim autorskim žigom – nekako rekli bismo andrićevska. U tom smislu, jasno je zašto je u njeg slika svijeta nesvodiva ni na kakve jednostavnosti niti pak na uniformnosti! Pa ipak, moguće je prepoznavati nanose u povijesti iznijetih slika svijeta te velikih filozofijskih paradigmi. Svjetonazorski okvir Andrića II. – svjedok XX. stoljeća No, važi još za ili o njegovoj slici svijeta, kako naznačismo već, i sljedeće: Ivo je Andrić, i to ne konstatiramo također prvi, tipično dijete XX. stoljeća – dijete velikih nadanja na početku, u svojoj mladosti, i relativno skorog rezignativnoga razočarenja: čovjek opore mudrosti, tjeskobnih iskustava, stoičkog pesimizma, koji se nije ustezao od ciniziranja i svjedočenja ravnodušja. Bijaše Ivo svjedokom a gdjekad i sudionikom drame novog i do tada u mnogočem neiskušavanog svijeta. Svijeta koji je, nakon poleta s početka stoljeća, ubrzo skrhan neuzastavljivim procesima tehnifikacije, unifikacije, depersonalizacije, alijenacije, globalizacije..., što počesto mrviše jedinke.2 Naravno, takvo iskustvo svjedoka jednog uveliko nihiliziranog svijeta nije po sebi značilo da je taj svijet morao biti i neposredovani tematski okvir njegove književničke elaboracije. U tom smislu, znan je Andrićev otklon u povijest. Pa ipak, to iskustvo pretočeno u vlastitu sliku svijeta zacijelo jest unekako određujuće: i u povijesti se Andrić zadržava na univerzalnim temama, koje izravno korespondiraju sa stanjem i problemima suvremenog čovjeka i njegovim ćutnjama. Stoga se njegov „bijeg” u povijest može tumačiti i kao traganje za korijenima prijepora u današnjici, što zacijelo onda jest i smjerokazno za današnjeg čovjeka... 1 Osim toga, kod Andrića se, čini se, mora računati na još jedan razlog – on naime bijaše i više nego prosječno obrazovan književnik: nije mu manjkalo ni filozofijskoga, ni povijesnoga, ni književnoga... znanja, koja upijaše na jezicima mnogim. 2 Svijeta kojega su pustošili i desni i lijevi totalitarizmi, s dva rata svjetskih razmjera, uz neslućeno usavršavanje sredstava i metoda ubijanja. Svijeta u kojemu sve vrvi od posredovanosti u čijem korijenu je kapital, kao noseća poluga. Svijeta u kojemu je Bog postupno, s jedne strane, nestajao, a s druge se profanio u vidu fetiša i kumira... Svijeta gdje strasna uvjerenja nisu samo življenja već su uz silu i strasno namećana drugima. Svijeta u kojemu se strepnja i tjeskoba stoga namnožilo... Svijeta u kojemu se živjeti moralo naprosto.
Svjetonazorski okvir u Andrića III. – ispravno razumijevanje biti etičkog Važno je odmah primijetiti da Andrić ispravno razumijeva bit morala kao procesa stalnog udjelovljivanja vrijednosti, pri čemu krajnji ishod takvih čovjekovih napora ipak nije posve izvjestan! Istina, koristeći metaforu iz kršćanskoga morala o spasenju, on glede toga kaže: „u stvari niko od nas živih nije spasen, nego se uporno spasavamo i spasu nadamo”3. Drugim riječima, to znači: nastojati ispravno djelovati se mora, no krajnje postignuće se ipak ne zna već se situira u prostor iracionalnog – u nadu, što djeluje i više nego kršćanski obojeno. Andriću, isto tako, nije promaknuo ni drugi presudni moment u moralu – važnost onoga sada također se ispravno razumijeva: „najvećim i najboljim delom svoga bića (…čovek) treba da je uvek i ceo u sadašnjem trenutku”4. To je, naime, jedini ispravni temporalni topos moralnoga djelovanja – nije ni od kakve moralne relevantnosti to da će se sutra biti dobar ili da se jučer bilo dobrim, već da čovjek u moralnoj nastrojenosti i djelovanju mora biti takav upravo sada i ovdje. I odsustvovanje, pak, moralnog djelovanja isto je tako ispravno nađeno u otklonu od vlastitog zakonodavstva volje, u samovolji, naime: „često mi se čini da je od svih naših ljudskih rđavih osobina najteže podnositi samovolju (…) koja može da stvara samo nered i pustoš, u njima i oko njih”.5 Još ćemo dodati kako Andrić nije na stranputici ni kada je riječ o jednom općijem i svestranijem tumačenju korijena za moguće moralno posrnuće ovdašnjeg čovjeka. On, naime, izravno a na tragu Kanta i njegova nauka o dostojanstvu čovjeka, kao o temeljnom razlogu za imperativno odnošenje spram Drugoga kao prema samome sebi,6 kaže hendikekapativno sljedeće: „Zašto balkanske zemlje ne mogu da uđu u krug prosvećenog sveta, čak ni preko svojih najboljih i najdarovitijih predstavnika? Odgovor nije jednostavan. Ali čini mi se da je jedan od razloga odsustvo poštovanja čoveka, njegovog punog dostojanstva i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslednog poštovanja. To je naša velika slabost i u tom pogledu svi mi često i nesvesno grešimo. Tu školu nismo još prošli ni taj nauk potpuno izučili. Taj nedostatak mi svuda nosimo sa sobom kao neki istočni greh našeg porekla i pečat manje vrednosti koji se ne da sakriti. O tome bi trebalo govoriti i na tome raditi”.7 3 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, Sarajevo 1977, str. 128 4 ibid, str. 158 5 ibid, str. 64-5 6 Dostojanstvo, kaže Kant, posjeduje svaki čovjek u vidu ničim upitne vlastite osobnosti. U vlastitoj osobnosti i na temelju nje izgrađenog dostojanstva sadržani su ujedno i osobnosti i dostojanstva svih drugih – čovječanstva kao takvog. U tome se onda, kazuje ova argumentacija, nalazi krucijalni razlog na kojemu se mora temeljiti obveznost da se spram Drugih postupa i djeluje na način kao prema sebi. Drugim riječima, čovjek je dužan onog Drugog razumijevati i pretpostavljati ga kao sebi jednakoga i to prvotno iz razloga svoje vlastite osobnosti i dostojanstva, a na način pozitivnog prihvata, čime se onaj Drugi tako priznaje kao jednaki i potvrđuje isključivo putem vlastite osobnosti i dostojanstva – razlog, dakle, za takvo djelovanje nalazi se u čovjekovoj osobnosti, na čemu se mora temeljiti i obveznost djelovanja. Negativno, pak, promatrano, to onda znači da se, ukoliko se zlo nanese Drugome, tako zlo neizravno nanosi svakome, pa i sebi samome. Detaljnije o ovoj poziciji vidi u mojoj radnji Da li će nam djeca od vjeronauka biti bolja? – slučaj iliti jedna argumentacija protestantskoga kršćanina Immanuela Kanta, u zborniku: Religija, veronauka, tolerancija, Novi Sad 2002, str. 89-105 7 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, Sarajevo 1977, str. 309
(fragmenti)
no.6
Inače, Andrićevoj slici svijeta nije uopće stran moment antropologijskoga, a onda i etičkog pesimizma – on se veže uz mnoge filozofijske paradigme, među ostalim i za stoicizam, kršćanstvo i egzistencijalizam, što su sve važne sastavnice, kako ćemo vidjeti, i Andrićeve slike svijeta. Kao prilog za ovu tezu navodimo sljedeći navod iz romana Na Drini ćuprija: „Tako je ljudski život udešen – i sam Bog jedini tako je hteo – da uz svaki dram dobra idu dva drama zla, da na ovoj zemlji ne može biti dobrote bez mržnje ni veličine bez zavisti, kao što nema ni najmanjeg predmeta bez senke”.8 Svjetonazorski okvir u Andrića IV. – obrisi stoicizma Vidjeli smo da je Andrić sam priznao kako ga je u književnom radu zanimala jedino „sudbina čovjeka”, tema koju su prvi u filozofiji stoici ponajviše elaborirali. Prema njihovu učenju, nema slučajnosti u svijetu – sve je povezano i svuda vlada opća nužnost, a u životu čovjeka može biti riječi tek o vladavini sudbinskoga. Sloboda čovjeka je onda u ovoj slici svijeta tek spoznavanje i prihvatanje takva ustroja svijeta, a mudrost života nađena je u traženju stanovita suglasja sa sudbinom. Pozni stoik, rimski car Marko Aurelije ovako je to izrekao: „Ducunt volentem fata, nolentem trahunt”, to jest „Sudbina vodi one koji to hoće a vuče one koji to neće”. I kao da su ove temeljne ideje stoika preslikane u neke sadržajne elemente Andrićeve slike svijeta i filozofijskoetičke univerzalije. Naime, on ovako govori o ovoj tematici: mudrim naziva onoga čovjeka „koji pojave sveta oko sebe ne gleda nikad izdvojene i usamljene, nego povezane”.9 Čovjek, istina, „ništa ne zna o svojoj sudbini”, ali je mora prihvatiti, inače je propao: „ko ne ume da nađe svoje mesto u svetu ovakvom kakav je i da se pomiri sa mišlju smrti, taj je već izgubljen”10. Na drugom jednom mestu stoji za čovjeka kako je on „tamno biće u tami, koji ne zna ništa pouzdano o sebi ni o svetu u kom živi, ni o svojoj pravoj sudbini”11. Budući da se, dakle, nepoznatoj sudbini ne može umaknuti, mora se graditi strategije smisla za njezino podnošenje i trpljenje, od kojih je nekako najpoznatija ona o što manjem tegobnom prihvatu... Drugi moment od značaja u stoika je učenje o kozmopolitizmu. Istina, njeg su ranije iznijeli već cinici, no u stoika je dobilo ono svoje čvršće obrazloženje. U osnovi mu je ideja o neprikosnovenoj jednakosti svih ljudi putem predodžbe o ljudskom dostojanstvu te o posvemašnjoj nevažnosti partikularnih sadržaja i oblika identifikacije (obitelj, šire srodstvo, lokalna zajednica, rasa, nacija, država, religija...). Dom jedino čovjeku može biti svijet kao takav, a najlegitimniji identifikacijski moment jeste čovječanstvo kao takvo. U tom smislu, Andrić će kratko ali efektno ustvrditi „Otadžbina – krug Sunčeve svetlosti”12. Nije li onda, postavlja se pitanje, njegovo sumorno kroničarenje mnogovrsne pogubnosti partikularnih identifikacija, osobito onih njemu znanih kroz raznovrsne zloće a s teritorija njegova zavičaja što opisivaše, zapravo snažan moralni prosvjed i indirektni nagovor za izbor i izgradnju kozmopolitske pozicije? Tomislav Žigmanov
8 Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Sarajevo 1977, str. 247 9 Ivo Andrić, Znakovi pored puta, Sarajevo 1977, str. 117 10 ibid, str. 160 11 ibid, str. 104 12 ibid, str. 27
ART: Dejan Košarčić
www.fokus-su.rs
21
no.6
DRAMA HEPIEND NE STANUJE OVDE (Šarada akustika, lakrdična ali sexy)
Lica:
Jelena : Devojka iz predgrađa, u dva lica: Osmogodišnja Jelena i Odrasla Jelena. Bojana : Jelenina najbolja drugarica i vršnjakinja. BOJAN: Bojanin brat (samo mu ime kaže). Stariji od Jelene 5 godina. MARIJA: Jelenina majka. Majka, k’o i svaka majka... Ljiljana: Komšinica i Marijina koleginica sa posla, 28 godina. CRNI: Lokalni diler, nekad crn i visok, na početku u punoj snazi mladosti. Kasnije je on možda i Sivi i Beli. I svi ostali po potrebi, ukoliko se potreba ukaže... Kao: Komšija, Baka, Kum, Kuma...i…Vuk, naročito Vuk Napomena: Glumac koji igra Baku igra i Vuka i Anđela. Scena 1 Off. Zvuci iz offa se mešaju. Zvučna slika je sačinjena od šuštanja, ratnog „Posela 202” sa željama i čestitkama, turbo folka, crne hronike i kontakt programa, kao i zvukova današnjih reality show-ova, čudna kakofonija zvukova prošlosti i budućnosti. Svetlo se pali polako. Off nestaje, ostaje tišina. Na sceni su Marija, Odrasla Jelena i Osmogodišnja Jelena. ODRASLA JELENA: Ušle smo u nešto što je trebalo da bude naš novi dom. Majka je držala kofere a ja stezala lutku koju mi je otac poklonio. Stan je bio obična vlažna rupa, u kojoj se voda slivala po zidovima i pravila fleke nalik roršahovim mrljama. Te fleke koje su stalno izbijale i izbijale, u mojoj glavi su se pretvarale u lica patuljaka i džinova i pasa, naročito pasa lutalica sa tužnim očima. Onih pasa koji vas prate na putu od kuće do škole i vi im krišom dajete pola svoje užine. Dok ovo govori, iscrtava kredom tlocrt stana, kao i pse sa tužnim očima. Znam da sam prvo rekla da ne želim da živim tu... OSMOGODIŠNJA JELENA: Majko. Ja ne želim živjet ovdje. MAJKA: Ćuti. OSMOGODIŠNJA JELENA: Ja ti ovdje nikad neću zaspat. Sanjat, nikad. Majko, bona.. ODRASLA JELENA: Zatim sam sela i počela da pevam pesmu koju me je naučio moj drug iz starog grada… grada… koji je sada daleko preko sedam brda i gora… grada u kojem smo išli jedni kod drugih… na Božiće, Bajrame, rođendane... ili samo na baklave. „Bujrum, navrati.. ‘nako.” Onda smo odjednom prestali da idemo i da se družimo… odrasli su se mrštili… i govorili jako, jako glasno i puno psovali i lupali šakama… neki su gledali u svoje televizore… a… neki su gledali u nebo čekajući da im ono da odgovor. Odjednom smo morali da pazimo sa kim se družimo i šta pevamo. I meni je bilo zabranjeno da idem kod Alenove nane na baklave… Otac mi je rekao zato što sam Srpkinja a da Srbi ne jedu baklave. Ja nisam znala šta to znači i zašto odjednom ne mogu da jedem baklave. I zašto je to odjednom bilo tako jako, jako važno, mislim što sam
22
Srpkinja i uopšte kakve veze to ima na primer sa baklavama. Do tada sam bila tatina lutkica, curica, maza, đulbe - šećer i tufahija. I tufahije su postale zabranjene. Ali tu i tamo sam pred vratima nalazila tanjir sa baklavama. Odjednom sam postala samo tatina Srpkinjica, Kosovka–devojčica, buduća majka Obilića, rod i porod vučjeg plemena, potomak nebeskoga naroda. Otišli smo iz grada a tata je ostao na Palama da puca na grad. Posle je radio i grđe stvari... Razdvajao decu od majki... Majka mu to nikada nije oprostila. Pobjegle smo od njega. Njega nije bilo briga. A ja... ja nikad više baklave u usta metla nisam. Okusit je ne mogu. Dok ovo govori, priključuje se pesmi koju peva OSMOGODIŠNJA JELENA. Snijeg pade na behar, na voće neka ljubi ko god koga hoće Ako neće, nek’ se ne nameće od nameta nejma selameta Da sam sretan, k’o što sam nesretan pa da dođem tebi u odaje Da ti sjedim među šiltetima kano paša među subašama Da ti ljubim tvoja medna usta medna usta ostala ti pusta U pola pesme Marija zagrli OSMOGODIŠNJU JELENU. ODRASLA JELENA: Poslije… poslije sam prestala i tu pjesmu pjevat. Mrak. Scena 2 Jelena kredom iscrtava dečje igralište. Jelena pravi kolače od peska za Barbiku, Kena, Medveda i Plišanog psa…. Prisutne su obe glumice koje igraju Jelenu. Zajedno prave kolače od peska. Kada se pojave Bojan i Crni, odgovara samo Odrasla Jelena dok oni razgovaraju s devojčicom i vide samo nju. Ruse kose, curo, imaš, žališ li ih ti? Aman, da ih žalim, ne bi’ ti ih dala, da ih mrsiš ti Crne oči, curo, imaš, žališ li ih ti? Aman, da ih žalim, ne bi’ ti ih dala, da ih gledaš ti Medna usta, curo, imaš, žališ li ih ti? Bojan je malo naduvan i pridružuje se pesmi. BOJAN: Šta je, pojela maca jezik? Lepa pesma. Ovde bi rekli, lepa srpska pesma, ali ta pesma se nalazi kod svih balkanskih naroda, Bošnjaka, Turaka, Albanaca, Grka, Bugara, i to u više različitih verzija. Svi tvrde da je njihova. Melodija je, čini mi se, persijskog porekla. Ali niko je ne peva kao u Bosni. Mlada si da je pevaš. Ili smo možda mi previše besni da je slušamo. Šalim se, tako mi je ćale govorio, on je to znao... Ali koga je briga šta je on znao. Ionako je umro... od previše znanja.Veruješ li da se od toga može umreti... Izgleda da može... Jelena ćuti. BOJAN: Šta me gledaš, nemoj sada da te pošaljem mami. JELENA: Moja mama radi. BOJAN: Radi kurac moj, nego slušaj, obrazovni program je završen, koga to sada uopšte zanima, sada ide real life, razumeš, ja ću sada da se sakrijem, a ako neko pita, nisi me videla. Dogovoreno? Ako budeš dobra, kupiću ti čokoladu. Veliku čokoladu sa lešnicima, jesi me razumela? A ako me ne poslušaš - poješću te. Jelena ćuti. BOJAN: Samo se šalim... Jelena ćuti.
www.fokus-su.rs
BOJAN: Šta gledaš, nemoj sada da te pošaljem mami. Bojan se sakrije. Jelena nastavi da peva pesmu. CRNI: Ako ga uhvatim, prebiću ga na mrtvo ime. Hej, klinac, mene si našao da pređeš za lovu, znaš li ti sa kim se kačiš, balavče, ima da te pojede mrak za dan, ima da te nema. Klinac, dosta je bilo zezanja, ako te uhvatim, odraću te k’o zeca. Jesi me čuo, klinac, k’o zeca! Šta ti gledaš, koji moj?! Da li si videla jednog padavičara? Čuješ?! Ma čuješ ti…?! E, i ja sam našao koga da pitam. Crni odlazi. BOJAN: Izlazi, majmune, prvo skoči, pa reci hop. Hahaha! E, hvala ti. Nego, kako se ti zoveš? Imaš valjda neko ime? JELENA: Mama mi je rekla da… BOJAN: Da ne pričaš sa strancima. U redu je, neću te pojesti. Ja sam Bojan i imam sestru kao ti. Nisam te viđao ovde, sigurno ste novi ovde, videćeš, lep kraj, prosto da poželiš da ostaneš za ceo život... Nisam ti rekao da imam sestru… nisam… mislim da ćete se vas dve lepo družiti. JELENA: Kako se ona zove? BOJAN: Bojana. Razumeš - Bojan i Bojana. A sada palim. O ovome nikome ni reči, a čokoladu ćeš dobiti… kada malo porasteš… Šalim se, nego hoćeš jedan džoint? JELENA: Šta je to? BOJAN: Mala si još, ne slušaj me, lupetam… Poslaću ti sestru da se igrate. A ovome nikome ni reči. Dogovoreno? JELENA: Dogovoreno. BOJAN: Odlazi… I ne zaboravi, kada porasteš, biću tvoj dečko. Jelena nastavi da se igra sa lutkom i u jednom trenutku lutka postaje Bojan. OSMOGODIŠNJA JELENA : O ovome nikome ni reči, razumeš. Kada porastem, postaću tvoja devojka. Razumeš. ODRASLA JELENA: Počela sam da se družim sa Bojanovom sestrom. Odrastale smo i vukle se po svakakvim mestima, političari su pričali da mir nema alternative a mi smo postajale deca ulice. Sa 15 godina smo počele da mešamo tablete… i jebalo nam se za sve… i sve se pretvorilo u dugu, dugu noć, a mi smo trčale za mesečinom... sakupljale srebrne zrake u očima... poput pčela koje sakupljaju polen, puštale smo da nam mesečina orosi lica i nakupi se u pupku, odakle smo sisale vlažnim jezicima, usisavale mesečinu sa bedara, naših i tuđih telesa, hranile se mesečinom sa asfalta, lizale vlažne zidove... ljubile nužnike... a puževe kućice su nam bile šampanjske čaše... nazdravljale smo i opijale se mesecom... Prostor se menja u nešto kao jeftin go-go klub sa šipkama za ples, na kojima svi muški likovi obučeni kao vojnici transvestiti plešu i masturbiraju… među njima su i Bojana i Jelena… atmosfera nalikuje onoj iz filma Kabare, samo je obojena bolesnom zelenom svetlošću. MUŠKARCI / VOJNICI / TRANSVESTITI : Nećemo više biti ovce! Bićemo pre svega vukovi, ili još bolje, „moji tigrovi”! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku decu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska
DRAMA u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvataju da su Srbi i koje je sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru. Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Split - sve su to srpski gradovi, u koje su se na silu naselili katolici. Došlo je najzad vreme da ih odatle isteramo! Borimo se da povratimo granice bivše Jugoslavije, sve do Sežane, jer su to srpske granice, Slovenija će opet biti Srpska Slovenija, Hrvatska - Srpska Hrvatska, Bosna - Srpska Bosna, Makedonija Srpska Makedonija. Slovenija je srpska zato što sam ja u njoj rođen i zato što su se Slovenci udružili sa našim neprijateljima, ustašama, pa ćemo morati da ih vojnički porazimo, a pobednik ima pravo da po svom ćefu kroji granice i osvojenim teritorijama daje imena koja on hoće. Ako nas ustaške snage budu napale i ako u kontranapadu budemo prinuđeni da ih gonimo do Zagreba - a ja sam ubeđen da je ulazak u Zagreb jedini način da se definitivno obračunamo sa ustaškom ideologijom - onda ću ja sasvim sigurno da otvorim jednu poslastičarnicu na Jelačića placu. Ulaskom u Zagreb, mi bismo te poštene Hrvate koji su u njemu taoci, oslobodili od hipnoze rimokatoličke crkve i vratili ih u realnost, kako bi mogli da uvide da je Nemačka bila i ostala ono što jeste i shvate da je mizerno da se i dalje Nemcima ulizuju, pevajući ‘Danke Dojčland’.” Mrak. Scena 3 Običan kuhinjski stol sa četiri stolice, prekriven mušemom. Marija sedi i lupa smesu za kolače. Ljilja lista ženski časopis. LJILJA: Pogledaj. MARIJA: Nije to, bona, za mene. LJILJA: Neće te ujesti ako baciš pogled. MARIJA: Ama, znam. LJILJA: Samo.. MARIJA: Da nisam ja ovo prešerbetila? LJILJA: Daj da vidim. Proba smesu. Nisi, taman je. MARIJA: Koliko ima sati? LJILJA : Ima vremena. MARIJA: Ovo je prva pristojna Nova Godina od kada smo ovdje. LJILJA: Koliko ima tome? MARIJA: Evo, Jelena će sada u martu ove devedeset pete napuniti 13 godina. LJILJA: Već ima toliko... MARIJA: Već. LJILJA: I svo to vreme ti nisi… MARIJA: Šta? LJILJA: Pa znaš... MARIJA: Šta ti pada na pamet, jadna ne bila! LJILJA: Kako, šta mi pada na pamet? Znam, teško je, ali to ne znači da... MARIJA: Ma, prešerbetila sam. LJILJA: Ne skreći sa teme. MARIJA: Neće valjat preslatko. LJILJA: Ja samo kažem... MARIJA: I ja isto, vala. LJILJA: Nova godina će… Novi početak. MARIJA: Da… novi početak. Daj da upalimo televizor, sad će ono odbrojavanje... Pored njih je i Jelena, devojčica koja ćuti.
Jelena i Bojana odigravaju program koji gledaju Marija i Ljiljana... ima nešto pankersko u njima, mislim u Jeleni i Bojani. JELENA: A sada… BOJANA: Nove epizode „Pozorišta u kući”! JELENA: Serije koju ste voleli i koju ćete voleti. JELENA: Ruse kose, curo, imaš, žališ li ih ti? BOJANA: Šta gledaš, koji kurac, pička ti materina, ima da te jebemo, da ti pokidamo utrobu, da te raščerečimo na sve četiri strane sveta, seme da ti zatremo! JELENA: Aman, da ih žalim, ne bi’ ti ih dala, da ih mrsiš ti. BOJANA: Prvo ćemo te jebati, a onda tvoje zatrti. A tebi ćemo odseći ruke. JELENA Crne oči, curo, imaš, žališ li ih ti? BOJANA: I jezik da nikome ne možeš da govoriš, da ne možeš da pišeš. JELENA: Aman, da ih žalim, ne bi’ ti ih dala, da ih gledaš ti. BOJANA: Izvadićemo ti i oči da ne možeš suzu da pustiš dok ti ta pogana duša ne osuši. JELENA: Medna usta, curo, imaš, žališ li ih ti? Mrak Scena 4 Jelena posmatra zvezde. BOJAN: Mala, opet nisi u školi... opet gledaš u budućnost. JELENA: Ne treba da gledam zvezde da bih videla budućnost. BOJAN: Zašto ih onda gledaš? JELENA: Zbog pasa kojima mesečina osvetljava put. BOJAN: Mnogo si gorka za svoje godine. JELENA: Nemam ja svoje godine... ovde godine imaju samo istorijski događaji... ne i ljudi, bar ne ja... svaka godina je ovde sveta i važna... krvava i značajnija od one prethodne... svaka je veća i sjajnija u svojoj pobedi... Zato sam ja rešila da nemam svoje godine. Ne trebaju mi, ionako ne znam šta bih sa njima, a ni one sa mnom. Pošto ih nemam, nema nikoga ko bi mi ih oduzeo. I uopšte, šta ova ’98. znači... nisam ništa dužna devedesetima... niti one meni. Scena 5 Ljilja i Marija LJILJA: Pogledaj. MARIJA: Nije to za mene. LJILJA: Neće te ujesti ako baciš pogled. MARIJA: Znam. LJILJA: Samo... MARIJA: Da nisam prešerbetila? LJILJA: Daj da vidim. Proba smesu. Nisi, taman je. MARIJA: Koliko je sati? LJILJA: Ima vremena. Nego, koliko ima tome od kada ste ovde? MARIJA: Evo, sada je dvijehiljadita godina… pa ti računaj… došle smo dev’des’ druge. LJILJA: Zar je već prošlo 8 godina… MARIJA: Već, jašta. LJILJA: I svo to vreme ti nisi… MARIJA: Šta?
no.6
LJILJA: Pa znaš. MARIJA: Šta ti pada na pamet? LJILJA: Kako šta mi pada na pamet, znam, teško je ali to ne znači da.... MARIJA: Ama, prešerbetila sam. LJILJA: Ne skreći sa teme. MARIJA: Koje teme? LJILJA: Znaš ti dobro koje. MARIJA: Dobro znaš da... LJILJA: Znam, ali... MARIJA: Ali šta? LJILJA: Mogla bi da osvežiš garderobu... da se malo picneš… da nađeš nekoga… Jelena je sada velika… MARIJA: Dobro znaš da... LJILJA: Znam, ali ako bi ti se ukazala prilika, za početak bi mogla da probaš da promeniš nešto na sebi… još si mlada da ti tako prođe život. MARIJA: Možda pamet. LJILJA: Ne zafrkavaj se, dobro izgledaš, mlada si i ako si udovica, to ne znači da treba da živiš kao u manastiru. MARIJA: Šta Marija… K’o da je Marija luda, k’o da Marija očiju nema, k’o da Marija ne zna šta je sve Milan radio tamo… još čuvam njegova pisma. Mušema spadne sa stola. Jelena i Bojana sa lutkama ispod stola. JELENA: Misliš da sam luda, misliš da očiju nemam... Misliš da ne znam šta je Milan radio u ratu... pa se poslije i sam ubio. Bolje bi mu bilo da se ubio prije nego poslije. Misliš ti da ne sanjam noćima majke kako mole, misliš da mogu sama, misliš da mi je lako, misliš da ja to tako volim i želim, misliš da noću mogu spavat? Znaš li gdje je bio i šta je radio? Svaki put kad zatvorim oči čujem nečiji plač… i sanjam pse bez očiju… k’o ne mogu nać’ puta svojim kućama i zavijaju na mesec… k’o vuci… Marija i Ljilja sede na stolicama i pevaju. Moj milane, jabuko sa grane Jabuko sa grane, moj milane Brala bih te, al nesmem od nane Al nesmem od nane, moj milane Moj milane, kad u vojsku pođeš Kad u vojsku pođeš, moj milane Nemoj moju, kapiju da prođeš Kapiju da prođeš, moj milane Nogom stani, maramicom mani Maramicom mani, moj milane Neka puknu svi naši dušmani Svi naši dušmani, moj milane Jelena i Bojana govore Mariji i Ljilji. BOJANA: Kada odrastemo, nećemo nikada biti nesrećne. JELENA: Kada odrastemo, nećemo biti kao roditelji. BOJANA: Kada odrastemo, nikada nećemo plakati. JELENA: Kada odrastemo, plakaćemo samo od sreće. BOJANA: Kada odrastemo, nikada se nećemo udati. JELENA: Kada odrastemo, bićemo najbolje drugarice. BOJANA: Kada odrastemo, bićemo slobodne. JELENA: Kada odrastemo, nećemo se plašiti. BOJANA: Kada odrastemo, nećemo živeti tu. JELENA: Kada odrastemo, nećemo tući decu. BOJANA: Kada odrastemo, nećemo imati decu. JELENA: Kada odrastemo, iščupaćemo ljubav iz srca. BOJANA: Kada odrastemo, iščupaćemo matericu. Mrak.
Ninoslav Šćepanović Nastavak u sledećem broju
ART: Dejan Stojšić
www.fokus-su.rs
23
no.6
VISUAL
www.fokus-su.rs
ART: Damir Pavić - Septic
VISUAL
no.6
ART: Peity Sagmeister Laura
www.fokus-su.rs
ART: Dr. Ojed
ART: V.S.
no.6
VISUAL
SVAKI ATOM STRAHA
OBEZBEDENJE
„Društveni simbol Nemaca bila je armija. Međutim, ona je bila i nešto više; bila je marširajuća šuma stabala. Ni u jednoj modernoj državi ovaj fenomen nije ostao toliko prisutan kao u Nemačkoj. Paralelno, kruto, uspravno pružanje stabala, njihova zbijenost i brojnost, obuzimali su srce nemačkog čoveka mističnim ushićenjem. Do današnjeg dana on voli da se nađe duboko u šumi gde su njegovi preci živeli; i oseća jedinstvo sa drvećem.” [1] Nova serija fotografija Mihaela Milunovića još jednom istražuje pitanje identiteta, kao i stereotipa i generalizacija koje nastaju ne samo u malim zajednicama već obuzimaju čitave nacije, a ponekad i cele kontinente. Fotografije korišćene kao osnova projekta su portreti anonimnih nemačkih i austrijskih vojnika iz Drugog svetskog rata, napravljeni u foto-studijima, i koje je umetnik kupio u antikvarnicama. Ovakav vojnik, kao i svaka druga fotografija vojnika, ne poseduje skoro ništa individualno. Uniforma sama po sebi opcrtava karakter onoga koji je (pod)nosi i utapa ga u opštu sivo- zelenu pozadinu i okvire uniforme. Ono što je lično, lice, kao i u prethodnoj seriji radova („The Ghosts/ Images Revenantes/ Duhovi”), je negde iščezlo, izgubilo se, ne kao posledica vremena i njegove razarajuće snage, već direktne namere. Ova intervencija ima simboličko značenje i u prvi plan izvodi preklopljeni simbol iz pozadine ka površini, u samom procesu u potpunosti prekrivajući lik. Lice se zamenjuje teksturom kore stabala koje je umetnik fotografisao u šumama oko Beča i u gradskoj botaničkoj bašti. Kruta uspravljenost i vertikalnost drveća pretvara se u pravo lice mase. Njihova brojnost pruža utehu i zaštitu - jedinka u šumi, kao drvo među ostalim drvećem - pružajući osećaj prijatnog samozaborava radi nečega višeg i većeg od samog sebe. Radovi se mogu sagledati kao nostalgični i istovremeno duboko ljudski. Ove fotografije predstavljene u malim serijama na zidu, prati podna instalacija koju umetnik naziva „u zagradi”, masivno deblo utisnuto između dva vojnička šlema, sa natpisom koji, umesto nemih likova sa fotografija, progovora o žudnji za životom i ljubavlju. Mihael Milunović * str. 2-3 [1] Elias Canetti, „Masse und Geschichte”, Claasen Verlag GmbH, Hamburg, 1960, str. 202
Konkurs na temu uniforma
Ivona Medić
UNIFORMA
U ovom dobu, ljudi su se otrgli drevnih niti smisla i svrhe života. (Carroll*)
U mnogim državama možemo primetiti veliki porast investiranja u oružanu snagu i porast primene raznih sigurnosnih mera, dok u isto vreme količina nasilje ostaje na istom nivou. „Lice” autoriteta, koje ima pravo da nameće moć, se menja. Na primer, veliki broj privatnih agencija za obezbeđenje - koje uspostavljaju autoritet - sada je sastavni deo svakodnevice. Tolika opsesija obezbeđenjem mogla bi da znači da postoji vapaj za sigurnošću. Da li po tome možemo da zaključimo da naša planeta postaje sve opasnija za život? Da li povećanje stepena sigurnosti i kontrole vodi većoj sigurnosti ili samo stvara iluziju pre nego stvarnu sigurnost? Na primer fraza „državna bezbednost” je na snazi, pošto „obećava nešto što je nemoguće, samim tim što je stanje čoveka po definiciji neizvesno.” (Carroll) Na globalnom nivou, redar ili „Lik” iz obezbeđenja, u većini slučajeva nosi uniformu tamnih nijansi, iako su neke studije pokazale da tamna uniforma nesvesno stvara negativnu sliku kod građana. „Iako je u sociološko-psihološkoj literaturi poznato da boja odeće utiče na međusobne odnose i percepciju, nema dovoljno studija o tome na koji način razlike u boji policijske uniforme mogu da utiču na to kako građani doživljavaju policiju” (Nickels). Ako je zadatak čuvara ili policajca da građanima predstavlja pozitivnu sliku i promoviše zajedničke interese, boja njegove odeće može ga sprečiti da uspešno sprovede svoju ulogu. Projekat „BEZBEDNOST” istražuje značenje autoriteta i sigurnosti, njihovu ulogu u sadašnjem ambijentu, a posebno njihovu povezanost sa bojom, preispitujući psihološki uticaj boje. Sedam boja koje sam koristio za uniforme smatram „veselim” i neagresivnim, a u isto vreme i veoma snažnim. Moja namera je da drugačije zamislim obezbeđenje kao i da predložim druge mogućnosti promovisanja redara. Aleksandar Zaar * str. 4-5
Ciklus BEZBEDNOST sadrži sledeće podgrupe: INTRO (1 rad), ACCESSOIRES (6 radova), COLOR STUDY (12 radova), CHIEF OF SECURITY( 23 rada), FIELD WORK (10 radova), 4 SECURITY REASONS (15 radova), SMS – SECURITY (9 radova), FB – SECURITY (8 radova) * Carroll, James, “The ghost story”, IHT, 26.02.2008. * autoritet; od latinskog auctoritas, auctor ‘tvorac, utemeljitelj’ * Nickels, Ernest, “Police Uniform Color and Public Perceptions”. Conference Paper. Society of Crimonology. 01.11.2006.
Powdered sheet(p)
Uniforma se nosi kao oličenje hrabrosti i časti, nosi se sa ponosom i uzdignutom bradom. Međutim, uniforma u modernom kontekstu gubi na vrednosti i prelazi u uniformisanost. Na ulici, u školi, u pekari možete videti devojke koje su ruglo uniformisanosti – puder, brendovi, veštačka kosa i nokti, umetne trepavice... Aleksandar Topić Brendovi su postali njihove uniforme – torbe, majice, nakit. „Šlem” pod kojim se krije prava lepota je otporan na poglede – odbija sve znatiželjnike sa svojim debelim slojem pudera, sjaja, krejona, maskare. Kroz svoj likovni rad personifikujem nekadašnju uniformu i njene boje u moderan oblik sa svim brendovima i deformitetima! Ona likuje sa pravim vrednostima!!! Problem transformisanja
Na konkursu FOKUS Fondacije, komisija u sastavu Maja Rakočević Cvijanov, dipl.vajarka, Molnar Edvard, fotograf, i Ivan Aranđelović, filmski kritičar lista Politika, izabrala je tri autora najboljih vizuelnih radova na temu - uniforma, koji će biti nagrađeni trodnevnim putovanjem u Grac (Austrija), evropsku kulturnu prestonicu 2003. godine, i posetom novoizgrađenom Muzeju umetnosti u ovom gradu. Nakon pregleda svih prispelih radova, a koji ispunjavaju uslove konkursa, doneta je odluka da se nagrade radovi autora Ivone Medić, Ivane Perić i Aleksandra Topića. Komisija je posebno pohvalila rad autorke Marice Kicušić (str. 18-19).
„uniforme” u „uniformisanost” nastaje kada horda devojaka počne da se isto oblači – dobijate četu istih ljudi, nespremnih za odstupanje i uplašenih od reči „drugačiji”. Od napadne želje za uklapanjem pribegavaju uniformisanju i postaju isti. Uniforma (na ulici prihvaćena kao moda) je danas sramota i predstavlja slabost i kukavičluk pred iskazivanjem svoje individualnosti. Sva ta „uniforma” nije lepota, nije simpatična i nije dopadljiva. Kako čovek sebe može da upozna kada nosi uniformu? Ima iskrivljenu sliku o sebi. Ona sebi izgleda srećno i lepo ali su ti osećaji u osnovi neznanje, strah i vapaj za novinama. Uniforma danas ima materijalnu vrednost i ni jednu drugu. Devojka, ako ne prihvata da se uniformiše, nije opšte prihvaćena, bude odbačena i u svojem očaju oblači uniformu odlazeći do te granice da i svoje ponašanje prilagođava potrebama uniforme. Stapa se sa ostalim devojkama kao vojnik u šumi. Uniformisanost je kolotečina, nedostatak tolerancije, truda i kreativnosti, nemanje mašte i instant rešenje. Teže je „iskrojiti svoju uniformu” i predstaviti to što jesmo! Lakše je, kraće je i dostupnije je dobiti uniformu kao svi ostali. Zar ne? Svoju pravu vrednost uniforma ima u kasarnama, sve ostalo su pokušaji imitacije sa primesama kvazi vrednosti. Aleksandar Topić
Aleksandar Topić
Ivana Perić
26
www.fokus-su.rs
VISUAL
no.6
SPLENDID ISOLATION
ART: Lea Vidaković Splendid Isolation je video instalacija koja se sastoji od tri stop motion animacije približno jednakih trajanja, autoričinih prvijenaca u toj tehnici. Kroz rad se provlači misao „što ako”, ideja koja izlazi na vidjelo tek iz međusobnog suprotstavljanja triju priča koje ponavljajući se i vrteći se u neprekidnim krugovima, nalikuju ritualu, a zbog neznatnih razlika u trajanju susreću se i preklapaju u različito vrijeme. Te razlike u trajanju utječu i na zvuk animacija ponekad stvarajući buku nalik šuštanju ili ostavljajući potpuni muk. Autorica ovim radom na melankoličan način uprizoruje bezvremensku priču o osjećaju (ne)sigurnosti i želji za promjenom: unutar staklenika, koji služi kao utočište, sve se odvija po unaprijed poznatim pravilima i ne postoji strah od neizvjesnosti koji bi nastupio njegovim napuštanjem, te tako daje osjećaj lažne sigurnosti i sputava želju za promjenom. Govoreći o svom radu mlada autorica naglašava kako je upravo animirani film s lutkama medij u kojem je sažela iskustva drugih medija: grafike, slike, instalacije i performansa, a kojima se bavila tijekom školovanja. Kombinacijom stečenih znanja i njihovom primjenom nastao je ovaj rad osebujna izričaja. Meditativan učinak dijelom proizlazi iz magičnih i poetičnih interijera kojima je umjetnica dočarala sjevernjački krajolik, a dijelom iz tehnike koju koristi u njemu. Na kreativan način upravlja procesom stop motion animacije, koji zahtijeva da se sličicu po sličicu opipljivi objekti fino i detaljno manipuliraju, prikazujući odsustvo radnje u vidu zamrznutih krajolika i setova. U današnje vrijeme kada filmovi, pa tako i animirani, publiku privlače dinamikom i brzom izmjenom prizora, ekstremno smiješnom ili nasilnom pričom, rijetko tko obraća pažnju na tehniku. No, upravo vještom izvedbom Lea Vidaković se izdvaja iz takve produkcije i stvara ovu suvremenu bajku koja svojim polaganim izmjenama prizora ne dopušta velike greške te nam ujedno, kao i sve bajke, svojim maštovito oblikovanim alternativnim svijetom pomaže da, bar na trenutak, zaboravimo na teškoće suvremenog života i vraća nam izgubljeni mir. Zanimljivo je i autoričino predstavljanje animacije kao jednog od vidova performansa - performansa sa lutkama. Takva interpretacija je moguća zbog heterogenog karaktera performansa i njegovih transmedijalnih osobina koje usložnjavaju i čine problematičnom jednoznačnu definiciju. Lea se pri argumentiranju referira na Jensa Hoffmanna i Joana Jonasa, zapravo na njihovu knjigu „Perform” koja izražava neslaganje s vrlo raširenom idejom da performans može biti bilo što i ukazuje na to kako se on različito manifestira od djela do djela i kako pristaje različitim oblicima ekspresije. Mlada umjetnica se ovim radom diskretno pridružuje ostalim revolucionarima koji, nezadovoljni kategorizacijama i konvencijama koje susreću u umjetničkom svijetu, teže novom i drugačijem ostvarenju. Ivona Pavković, kustosica
ART: Tijana Luković
Impressum Izdaje/Kiadó: FOKUS, Fondacija za omladinsku kulturu i stvaralaštvo, Subotica / FOKUS, Ifjúsági kulturális alapítvány, Szabadka Za izdavača/A kiadásért felel: mr Branislav Filipović Glavni urednik/Föszerkesztö: Ana Patarčić Likovni urednik, prelom/Vizuális szerkesztő, nyomdai előkészítés: Daniela Mamužić Redakcija/Szerkesztőség: Fürstner Klára, Teodora Savić Popović, Dejan Matlak, Filip Budanović, Davor Bašić Palković Logo „Karton”: Miroslav Lazendić Štampa/Nyomda: Štamparija „Minerva”, Subotica E-mail:
[email protected]
Tiraž: 2000
ISBN 978-86-86301-07-9